Tim španskih i francuskih naučnika uspio je 30. jula 2003. godine da vrati vrijeme unazad. Uspjeli su da jednu izumrlu životinju vrate u život, pa makar i na kratko.

Životinja koju su oživjeli bila je jedna vrsta divlje koze poznate kao bukardo ili pirinejski kozorog. Bukardo (Capra pyrenaica pyrenaica) bio je krupna, lijepa životinja, teška i do 100 kilograma, sa dugim, elegantno savijenim rogovima. Hiljadama godina živio je visoko u Pirinejima, planinskom lancu koji dijeli Francusku od Španije, gde se pentrao po strmim liticama, grickao lišće i stabljike planinskog bilja i odolijevao surovim zimama.

A onda su se pojavile puške. Za nekoliko vijekova lovci su potamanili gotovo cijelu populaciju bukarda. Snimanje terena koje su 1989. godine sproveli španski naučnici pokazalo je da je preostalo svega desetak jedinki. Deset godina kasnije ostao je jedan jedini bukardo – ženka zvana Selija. Tim iz Nacionalnog parka Ordesa i Monte Perdido, koji je predvodio veterinar Alberto Fernandes-Arijas, uhvatio je životinju u zamku, stavio joj je oko vrata ogrlicu sa odašiljačem i pustio je natrag u divljinu. Devet mjeseci kasnije sa odašiljača se začuo dugi, ujednačeni signal – znak da je Selija uginula. Našli su je zgnječenu ispod jednog srušenog drveta. Sa njenom smrću bukardo je kao vrsta i zvanično izumro.

Ali Selijine ćelije nastavile su da žive, sačuvane u laboratorijama u Saragosi i Madridu. Tokom nekoliko narednih godina jedan tim reproduktivnih fiziologa na čelu sa Hozeom Folkom ubrizgavao je jedra tih ćelija u kozja jajašca čiji je originalni DNK bio uklonjen, a zatim takva jajašca implantirao u surogat majke. Poslije 57 implantacija svega sedam životinja je ostalo bremenito. A od tih sedam bremenitosti šest se završilo pobačajem. Samo jedna majka – hibrid španskog kozoroga i koze – iznijela je bremenitost sa Selijinim klonom. Folk i njegove kolege uradili su carski rez i donijeli na svijet klona teškog 2 kilograma. Dok je držao novorođenu ženku bukarda u rukama, Fernandes-Arijas primjetio je kako se muči da udahne vazduh, dok joj je jezik neprirodno visio iz usta. I pored svih napora da joj pomognu da diše, Selijin klon je uginuo poslije desetak minuta. Obdukcijom je kasnije utvrđeno da je na plućima imala jedan režanj više, ogromnu izraslinu sa tkivom poput jetre. Tu niko nije mogao ništa da uradi.

Dodo i velika njorka, torbarski vuk (tilacin) i kineski riječni delfin, golub selac i meksička carska žuna – bukardo je samo jedna na dugom spisku životinja koje su ljudi istrijebili, ponekad i namjerno. A kako je još mnogo vrsta danas ugroženo, bukardo će imati mnogo društva narednih godina. Fernandes-Arijas pripada maloj, ali pasioniranoj grupi istraživača koji veruju da se kloniranjem ovaj trend može preokrenuti.

Ideja o vraćanju izumrlih vrsta u život – koju neko naziva oživljavanjem – lebdjela je na granici između stvarnosti i naučne fantastike više od dvadeset godina, još otkako je pisac Majkl Kričton oživio svoje dinosauruse u “Parku iz doba jure”. Za sve to vrijeme nauka je zaostajala još daleko iza mašte. Selijin klon je bio nešto što je najbliže stvarnom oživljavanju. Još od trenutaka kada je bio svjedok njegovog kratkog života, Fernandes-Arijas, koji sada rukovodi Ministarstvom za lov i ribolov u Aragoniji, željno iščekuje trenutak kada će nauka konačno biti u stanju da vrati u život životinje koje su ljudi svojevremeno istrijebili.

“Parku iz doba jure” dinosaurusi su oživljeni radi zabave. A katastrofalne posljedice koje su uslijedile bacile su sjenku na ideju o oživljavanju, barem u glavama običnih ljudi. Ali ljudi zaboravljaju da je “Park iz doba jure” čista fantastika. U stvarnosti jedine vrste koje bismo mi mogli da oživimo jesu one koje su izumrle u proteklih nekoliko desetina hiljada godina i čiji ostaci poseduju netaknute ćelije ili barem dovoljno starog DNK da se rekonstruiše genom nekog stvorenja. Zbog prirodnog procesa raspadanja nema nikakve nade da potpuno rekonstruišemo genom jednog tiranosaurus reksa, koji je nestao prije oko 65 miliona godina. Sve vrste koje bismo teoretski mogli da oživimo nestale su u periodu dok je čovječanstvo užurbano grabilo da zavlada svijetom. Naročito u novije doba mi ljudi smo ti koji su ih istrijebili, bilo lovom, bilo uništavanjem njihovog prirodnog staništa, bilo širenjem bolesti. Možda je to još jedan razlog da ih vratimo.

“Kada je riječ o vrstama koje smo mi istrijebili, mislim da imamo obavezu da pokušamo da ih vratimo”, kaže Majkl Arčer, paleontolog sa Univerziteta Novog Južnog Velsa, koji je već godinama veliki pobornik oživljavanja. Ima ljudi koji se bune i kažu da oživljavanjem vrste koja više ne postoji izigravamo Boga. “A zar nismo izigravali Boga kada smo ih istrebljivali?”, ironično primećuje Arčer.

Drugi naučnici koji se zalažu za oživljavanje tvrde da će od toga biti i konkretne koristi. Biološka raznovrsnost je neiscrpan izvor prirodnih otkrića. Mnogi lijekovi, na primer, dobijeni su iz prirodnih jedinjenja koja se nalaze u divljim biljkama, a koje su takođe podložne izumiranju. Neke izumrle životinje imale su ključne uloge u svojim ekosistemima, pa bi njihov povratak mogao biti koristan. U Sibiru su, na primer, prije 12.000 godina živjeli mamuti i drugi krupni biljojedi. U to vrijeme u Sibiru nije dominirala mahovinom pokrivena tundra, već travnata stepa. Sergej Zimov, ruski ekolog i direktor Sjeveroistočne naučne stanice u Čerskom, u republici Saha, već odavno tvrdi da to nije slučajnost. Mamuti i drugi brojni biljojedi održavali su zemljište rastresitim i đubrili ga svojom balegom i time omogućavali rast trave. Kad su oni nestali, mahovina je prevladala i pretvorila travnatu ravnicu u manje plodnu tundru.