Jedna za laku noć – razmislimo

Kralj koji se uvjerio da dobrota prema narodu ne mora biti vraćena istom mjerom

Bio je vladar malene zemlje po imenu Grožđezemska. Njegovo je kraljevstvo bilo puno vinograda i svi su se njegovi podanici bavili proizvodnjom vina. Izvozom u druge zemlje, petnaest tisuća obitelji koje su naseljavale Grožđezemsku zarađivalo je dovoljno da žive prilično dobro, plaćaju porezi priušte si pokoji luksuz.

Kralj je već nekoliko godina proučavao financije kraljevstva. Vladar je bio pravedan i pun razumijevanja i nije mu se svidala zamisao da zavlači ruku u džepove stanovnika Grožđezemske. Zato je ulagao velike napore da nade načina da smanji porez. Jednoga je dana došao na sjajnu zamisao. Kralj je odlučio odreći se poreza. A kao jedini doprinos državnoj blagajni kralj bi tražio od svih podanika da jednom godišnje, u vrijeme kad pretaču vino u bačve, dodu u vrt palače s jednolitarskim vrčem najboljega vina iz svoje berbe i izliju ga u veliku bačvu vina koja ée biti izradena u te svrhe i za to vrijeme.

Od prodaje tih petnaest tisuća litara vina dobio bi novac potreban za proračun kraljevstva, zdravstvene troškovei obrazovanje svoga naroda. Vijest se proširila kraljevstvom proglasima i oglasima na glavnim gradskim ulicama. Narodno veselje bilo je neopisivo. U svim se kućama hvalio kralj i pjevale su se pjesme njemu u čast.

Onda je došao dan prinosa. Tijekom čitava tjedna, u svim četvrtima i na tržnicama, na trgovima i u crkvama stanovnici su se podsjećali i preporučali jedan drugomu da ne zaborave dogovor. Suživot gradana bio je pravedna plaća za vladarevu gestu. Od ranih sati počele su iz čitava kraljevstva dolaziti cijele obitelji uzgajivača vina sa svojim vrčem u rukama glave obitelji. Jedan po jedan uspinjali su se stubama koje su vodile do vrha goleme kraljevske bačve, praznili svoj vrč i spuštali se drugim stubama na čijem je dnu kraljevski rizničar stavljao grb s kraljevim pečatom na rever svakog seljaka.

Sredinom popodneva, kad je posljednji seljak ispraznio svoj vrč, pročulo se da nitko nije izostao. Golema bačva od petnaest tisuća litara bila je puna. Od prvog do posljednjeg podanika svi su na vrijeme prošli vrtom i ispraznili svoje vrčeve u bačvu.

Kralj je bio ponosan izadovoljan. Kad je Sunce zašlo, a narod se okupio na trgu pred palačom, vladar je izašao na svoj balkon, a njegovi su mu ljudi klicali.


Svi su bili sretni. Kralj je zatražio da mu u velikoj
kristalnoj čaši, naslijedu njegovih predaka, donesu
uzorak skupljena vina. Dok je čaša stizala, vladar im
se obratio.

“Divni narode Grožđezemske: kao što sam i mislio, svi stanovnici kraljevstva danas su došli u palaču. Želim podijeliti s vama kraljevsko veselje kad sam se uvjerio da je odanost naroda svome kralju jednaka
odanosti kralja svome narodu. I ne mogu se sjetiti druge počasti nego da vam nazdravim prvom čašom ovoga vina koje će zacijelo biti božanski nektar, spoj najboljega grožđa na Zemlji, koje su obradile najbolje
ruke na svijetu i koje je zalijevalo najveće dobro kra-
ljevstva, drugim riječima, ljubav naroda.”

Svi su plakali i klicali kralju. Jedan je sluga prišao s čašom kralju i on ju je digao da nazdravi narodu, koji je euforično pljeskao. Ali iznenadenje je zaustavilo njegovu ruku u zraku: kad je dignuo čašu, kralj je primijetio da je tekućina u č'aši prozirna i bezbojna. Polako ju je približio nosu, uvježbanom da omiriše aromu najboljih vina, i primijetio je da nema nikakav miris. Dobar kušač kakav je bio, prinio je čašu ustima gotovo automatski i popio gutljaj. Vino nije imalo ni okus vina ni bilo kakav drugi okus!

Kralj je poslao po drugu čašu vina iz bačve, pa još jednu, i na kraju je htio uzeti uzorak s vrha. Ali nije imalo smisla: sve je bilo isto. Bez mirisa, boje i okusa. Hitno su sazvani alkemičari kako bi analizirali sastav vina. Zaključak je bio jednoglasan: bačva je puna
vode. Ciste vode. Stopostotne vode.

Vladar je smjesta poslao po sve mudrace i vračeve
kraljevstva da hitno potraže objašnjenje tog misterija.
Koja se čarolija, kemijska reakcija ili vradzbina dogo-
dila da se ta mješavina vina pretvorila u vodu? Najstariji medu vladinim ministrima prišao muje i rekao na uho: “Cudo? Carolija? Alkemija? Ništa od toga, gospodine, ništa od toga. Vaši su podanici ljudska bića, Veličanstvo. To je sve.”

“Ne razumijem”, rekao je kralj.

“Uzmimo na primjer Juana”, rekao je ministar.

“Juan ima golem vinograd koji se proteže od brda do rijeke. Grožđe koje bere s najboljih je trsova u kraljevstvu, a njegovo se vino proda medu prvima i po najvišoj cijeni.
Jutros kad je pripremao svoju obitelj za silazak u
selo, kroz glavu mu je prošla zamisao da stavi vodu
umjesto vina?

Tko bi mogao uočiti razliku?

Samo jedan vrč vode na petnaest tisuća litara vina:
nitko neće uočiti razliku! Nitko!

Nitko i ne bi uočio razliku, osimjedne sitnice, Veičanstvo.

Osim jedne sitnice.

Svi su pomislili isto!”