Nije se žalio, tim je sastavljao od igrača koji su mu bili na raspolaganju. Stvorio je sjajnu atmosferu u timu, a “ratnički duh” na terenu dao je rezultate

Odličan nastup košarkaške reprezentacije BiH i atmosfera koja se stvorila oko košarkaških Zmajeva ponovo su vratili vjeru navijačima da naš čekaju mnogo bolja vremena. Jedan od najzaslužnijih ljudi za dizanje košarkaške reprezentacije BiH je njen selektor Vedran Bosnić.

Za nezadovoljnu javnost — neće to danas nitko javno priznati, naravno — koja je bez rezultata svakako polako gubila interes za reprezentaciju, njegov dolazak bio je svojevrsni znak da je reprezentacija nakon godina plesanja po rubu konačno krahirala.

No, oni koji bolje poznaju Bosnića znali su da je zapravo suprotno od toga.

Njegova je košarkaška priča počela dosta kasno, kada je već dospio u tinejdžerske godine. Do tada je na obližnoj Grbavici oblačio plavi dres i u generaciji koju je trenirao Nenad Starovlah imitirao Mehmeda Baždarevića. Najtužniji dio njegove nogometne karijere vezan je za najtužniji trenutak Željine — pred revanš polufinala Kupa UEFA Videotonovim je nogometašima kao dječja maskota-pratitelj igrača uručio cvijeće. No, obitelj se s Grbavice preselila na Otoku, a Vedranu je sve više lijeno bilo čekati trolejbus, pa je ostajao pod koševima.

Pokušavao je imitirati svog idola Dražena Petrovića, a rat ga natjerao iz Sarajeva preko Italije, simbolično, do Šibenke. Onda je preselio u Tuzlu, gdje je brzo postao jedan od najvažnijih igrača jako dobre Sloboda Dite.

U to vrijeme ćelavac sa znojnicom na laktu vizualno je podsjećao na domaću verziju Jasona Kidda — playmaker koji je obožavao loptu, igrao izuzetno agresivnu obranu i bio igrač rubu incidenta. Nakon Tuzle šarao je Europom — od Kosova, preko Mađarske i Portugala do Vogošće i Bosne — igrao opet kratko za Šibenik, a s Rytasom i Euroligu prije nego što je preko proba stigao do Švedske. Ondje je zbog ozljeda već s 32 završio igračku karijeru i ostao u Södertälje Kingsima kao pomoćni trener i šef omladinske škole.

Za 10 godina među Šveđanima postao je možda i najbolji njihov trener u povijesti. Četiri puta uzastopce je bio nacionalni prvak, još jednom igrao finale, vodio i reprezentaciju, ali i, što je mnogo važnije, razvio čitav sustav koji će iz njegova kluba izbaciti nekoliko sjajnih igrača koji danas igraju u europskim ligama. Bosnić je u svom mandatu kao trener najbolje momčadi u zemlji i reprezentacije iz temelja promijenio švedsku košarku, kombinirajući najbolje iz tamošnjeg pristupa sportu s osnovama jugoslavenske škole, izmijenivši u potpunosti švedski košarkaški mentalitet.

No, činjenica je i to da je Bosnić trenersku karijeru u Švedskoj započeo s 34 godine, što je u praksi značilo da se uporedno s procesom promjena u tamošnjoj košarci mijenjao i on — kao trener i kao čovjek. Sazrijevao je, učio i prihvaćao skandinavski način razmišljanja, primjenjujući ga u košarkaškoj praksi. Prije svega, ondje je naučio raditi sa limitiranim financijskim sredstvima — u Švedskoj je košarka praktično poluamaterska — kao i limitiranim talentom i kvalitetom. Učio je maksimizirati ono što mu je dostupno. To je njega, između ostalog, izgradilo u trenera koji je prije svega izuzetno blizak samim igračima, ali i takvog koji može, rječnikom Ćire Blaževića, galvanizirati momčad u svakoj situaciji, pretvarajući je u veliku i emotivno povezanu družinu.

Sve to je trebalo ovoj generaciji reprezentacije BiH. Čak i u utakmicama u kojima je u sarajevskom bubbleu nabila Bugare 39 razlike i dobila Latvijce bilo je očito da sama košarkaška kvalitea nije na vrhunskom nivou, ali toga su svi bili svjesni od prvog dana, i otud ono nepovjerenje s početka.

Te je limite Bosnić nadoknadio podižući važnost momčadskog duha na razinu kakvu BiH, usuđujem se reći, ranije nije imala. Negativne situacije, poput višednevnog putovanja autobusom do Češke ili Bugarske, Bosnić je pretvorio u adut — njih je iskoristio da izgradi ekipu u kojoj je i prvi i 12. igrač jednako vrijedan i jednako involviran.

Naravno, u košarci, kao ni u jednom drugom sportu, ne pobjeđuje sama ni želja ni volja ni srce, ali lako preuzmu naslove i naslovnice.

Za svog mandata u Sarajevu Bosnić se pokazao kao studiozan trener koji je svjestan mogućnosti svoje ekipe i u stanju ih prilagoditi pristupu utakmici i suparniku. Bosna i Hercegovina zato ne igra ni lijepu ni atraktivnu ni brzu košarku; naglasak je na čvrstoj obrani i taktičkoj disciplini u napadu.

Sve ovo Bosnića je prije dvije godine učinilo zapravo savršenim izborom za Teletovića i vrh Košarkaškog saveza BiH. Bio je to doista trenutak u kojemu je reprezentativna košarka bila na samom dnu i nije nikakvo čudo da gotovo nitko nije imao povjerenja u izbornika i njegovu reprezentaciju. No, Bosnić je u međuvremenu napravio selekciju, izvukao najbolje od onoga što ima na raspolaganju i ponovno stvorio kult košarkaške reprezentacije.

Možda će na europskom prvenstvu napraviti još više, ali možda je ovo njen maksimum. Možda bolji rezultat od pukog plasmana na Eurobasket zapravo nije moguć i možda će se priča tako i završiti. Ali upravo zato je ovaj rezultat mnogo vrjedniji nego što na prvu izgleda.

Zato je, unatoč svemu, Vedran Bosnić već sada uspio.