Nekad je laž korisna, samo tako ponekad možemo spasiti drugog od njega samog

Bila jednom izvan grada jedna kućica, gotovo straćara.
Ispred nje se nalazila malena radionica s nekoliko strojeva i alata, dvije sobe, kuhinjom i skromno opremljenom kupaonicom straga…
Ipak, Joaquin se nije žalio. U posljednje dvije godine tesarska radionica “Sedam” postala je poznata u selu i zarađivao je dovoljno novca da ne mora dirati usvoju skromnu uštedevinu.

Toga jutra, kao i svakog jutra, digao se u šest i pol
kako bi gledao izlazak Sunca. Uza sve to nije uspio doći do jezera. Putem, na nekih dvjesto metara od kuće, naišao je na ranjeno i izmučeno tijelo mladića. Brzo je kleknuo i približio uho mladićevim prsi-
ma… Slabo, negdje u dubini, jedno se srce borilo da
održi ono malo života koje je ostalo u tom prljavom tijelu koje je zaudaralo na krv, blato i alkohol.

Joaquin je otišao potražiti tačke, u koje je utovario
mladića. Kad je došao kući, ispružio je tijelo na krevet,
izrezao iznošenu odjeću i pomno ga oprao vodom,
sapunom i alkoholom. Momak, osim što je bio pijan, bio je divljački izudaran. Imao je posjekline na rukama i ledima, a desna mu je noga bila slomljena.

Tokom iduća dva dana čitav se Joaquínov život vrtio oko zdravlja njegova zahvalna gosta: liječio je i previjao njegove rane, imobilizirao njegovu nogu i hranio mladića žličicama pileće juhe. Kad se mladić probudio, Joaquín je bio uz njega gledajući ga pun nježnosti i zabrinutosti.

“Kako si?” upitao je Joaquín.
“Dobro… Mislim”, odgovorio je mladić gledajući svoje čisto
izliječeno tijelo.
“Tko me izliječio?”
“Ja.”
“Zašto?”
“Zato što si bio ozlijeđen.”
“Samo zato?”
“Ne, i zato što trebam pomoćnika.”
I obojica su se od srca nasmijala.

Dobro uhranjen, naspavan i trijezan, Manuel, kako se mladić zvao, odmah je povratio snagu. Joaquin ga je pokušavao naučiti poslu, a Manuel je pokušavao izbjegavati posao koliko god je mogao.

Joaquín je neprestano pokušavao utuviti u tu glavu
iskvarenu razuzdanim životom prednosti dobra posla,
dobra imena i časna života. Uvijek se činilo da Manuel shvaća, ali dva sata ili dva dana nakon toga opet bi zaspao ili bi zaboravio obaviti zadatak koji mu je Joaquín povjerio.

Prošli su mjeseci i Manuel se potpuno opravio. Joaquín je dodijelio Manuelu glavnu sobu, udio u poslu i pravo da se prvi kupa u zamjenu za mladićevo obećanje da će se posvetiti radu.

Jedne noći, dok je Joaquín spavao, Manuel je od
lučio da je šest mjeseci apstinencije bilo dosta i pomi-
slio da mu jedna čašica pića u selu neće naškoditi. Za
slučaj da se Joaquín noću probudi, zaključao je vrata
iznutra i izašao kroz prozor ostavivši upaljenu svijeću
da izgleda kao da je ondje.

Nakon prve čaše došla je druga, a nakon nje treća,
pa četvrta ijoš mnoge druge.
Pjevao je sa svojim drugovima u pijanstvu kad su ispred vrata bara prošli vatrogasci uz zvuk sirene.

Manuel nije povezivao taj dogadaj s onim što se zbivalo
dok idućeg jutra nije teturajući došao kući i ugledao okupljenu gomilu na ulici… Samo pokoji zid, malo strojeva i neki alati spasili
su se od požara. Sve drugo uništila je vatra. Od Joaquina su našli samo četiri-pet nagorjelih kostiju, koje su pokopali na groblju ispod ploče na koju je Manuel dao isklesati sljedeći epitaf:

“Učinit ću to, Joaquíne, učinit ću to!” Uz mnogo truda Manuelje ponovno sagradio tesarsku radionicu. Bioje lijen, ali sposoban, i ono što je naučio
od Joaquina bilo je dovoljno da spasi posao. Uvijek je imao osjećaj da ga Joaquin odnekud promatra i sokoli. Manuel bi ga se sjetio pri svakom po
stignuću: na vjenčanju, pri rođenju prvoga djeteta,
kupnji prvog auta…

Petsto kilometara odande Joaquín, živ i zdrav, pitao se
je li bilo ispravno lagati, varati i zapaliti onu tako lijepu kuću samo zato da spasi mladića. Odgovorio je sam sebi da jest i nasmijao se pri samoj pomisli kako je seoska policija zamijenila svinjske kosti s ljudskima.

Njegova nova tesarska radionica bila je malo skro-
mnija od prijašnje, ali već je bila poznatau selu. Zva-
la se “Osam”.