Nije važno kakve cipele nosimo, već kako se osjećamo u njima

Ude čovjek u trgovinu s cipelama i pride mu ljubazan prodavač:
‘Kako vam mogu pomoći, gospodine?”
‘Želim par onakvih crnih cipela kakve stoje u izlo-
gu.
‘- Naravno, gospodine. Da vidimo: broj koji tražite
sigurno je.. četrdeset jedan. Je li tako?”
‘Nije. Trideset devet molim.’
Oprostite, gospodine. Već dvadeset godina radim
ovaj posao i vaš je broj sigurno četrdeset jedan. Možda
četrdeset, ali nikako trideset devet.’
‘Molim vas trideset devet.”
Oprostite, mogu li vam izmjeriti nogu?”
‘Mjerite vi što hoćete, ali ja želim cipele broj tri-
deset devet.’
Prodavač izvadi iz kutije onu čudnu napravu koju
rabe prodavači cipela kako bi izmjerili noge pa sa za-
dovoljstvom objavi: ‘Vidite? Što sam rekao: četrdeset
jedan!
Recite mi, tko će platiti cipele? Vi ili ja?”
Vi
‘Dobro. Možete li mi onda donijeti trideset devet?
Prodavač, napola rezigniran i iznenaden, ode po-
tražiti par cipela broj trideset devet. Putem shvati o
čemu je riječ: cipele nisu za tog čovjeka nego su sigur-
no dar.
Gospodine, izvolite: trideset devet, crne.”
“Možete li mi dati žlicu?
Obut cete ih?’
Da, naravno.
‘Za vas su?”
‘Da! Možete li mi donijeti žlicu?”
Zlica je bila nužna da ta noga ude u cipelu. Nakon
mnogih pokušaja i smiješnih položaja, mušterija us-
pije ugurati čitavu nogu u cipelu.
Uzjauke i gundanje napravi nekoliko koraka pre-
ko tepiha, svaki teže od prethodnoga.
‘Dobro. Uzet ću ih.

Prodavača zabole prsti pri samoj pomisli na mušte-
rijine prste zgnječene u cipelama broj trideset devet.
Da vam ih zamotam?”
‘Ne, hvala. Ostavit éu ih na nogama.
Mušterija izade iz trgovine i prohoda, kako je mo-
gla, tri bloka koja su ga dijelila od radnog mjesta. Ra-
dio je kao blagajnik u banci.
U četiri poslije podne, nakon što je proveo na n0-
gama više od šest sati u tim cipelama, lice mu je bilo
izobličeno, oči crvene, a suze su mu obilno curile iz
očiju.
Njegov kolega sa susjedne blagajne promatrao ga
je čitavo popodne i zabrinuo se za njega.
Sto tije? Nije ti dobro?”
‘Jest. To je zbog cipela.
‘Sto je s cipelama?”
Stišću me.
‘Sto im je? Smočile su se?’
“Nisu. Dva broja su manje od moje noge.’
Cije su?
Moje.’
‘Ne razumijem. Ne bole te noge?”
‘Otpadaju mi.
Pa?
Objasnit ću ti’, reče gutajući slinu. ‘Ne živim život
pun velikih užitaka. Zapravo, u posljednje vrijeme
imam veoma malo ugodnih trenutaka.”
1?
Ubijam se u ovim cipelama. Užasno patim, to je
točno… Ali za nekoliko sati, kada dodem kući i izujem
ih, možeš li zamisliti kakav ću užitak osjetiti? Kakav
užitak, stari! Kakav užitak!