Ubrzo nakon smrti pokrenuta je inicijativa da se po čovjeku koji je preporodio Vitez nazove prepoznatljiv dio grada

Prema još neslužbenim informacijama novoizgrađeni most u Vitezu trebao bi se službeno otvoriti u srijedu, a na facebook profilu Alojza Mlakića pokrenuta je inicijativa da ime dobije po gospodarstveniku i velikanu Središnje Bosne Peri Gudelju.

Naravno o tome će biti razgovora sigurno u budućnosti,  a tekst inicijative prenosimo u cjelosti:

Čovjek koji je cijeli život spajao ljude bez obzira ne nacionalnost ili bilo koje drugo opredjeljenje, čovjek koji je Vitez otvorio svijetu i kao prvo zahvaljujući njemu pokazao ga kao jednu tolerantnu sredinu gdje ima mjesta za sve. Most spaja obale, a Pera je cijeli život spajao ljude i osobno mislim sada kada ga više nema da vrijedi podržati ovu anketu.

Jedan od najkrupnijih poduzetnika u Bosni i Hercegovini bio je Pero Gudelj, rođen u Gornjoj Večeriski pokraj Viteza prije 64 godine.

Bio je dobrodušan i poslovno iznimno pronicljiv veseljak.

U djetinjstvu je, kazao je u februaru za „Slobodnu Dalmaciju“, patio od gladi, a za svog života zapošljavao je 3.500 ljudi.

Od toga je čak 75 komercijalista, koji umjesto njega odlaze na prekomorska putovanja u Hong Kong, Kinu. On se toga, pričao je tada, zasitio, a oni rade dobro, mlađi su i već dobro poznaju i robu i potrebe tržišta.

Počelo s harmonikom

Gudelj je bio na čelu korporacije FIS, tako nazvane, jer je prvi kapital u životu, vrijedan oko 120.000 njemačkih maraka, zaradio sviranjem harmonike. Do kraja života je pomalo svirao, ali za gušt, a za novac njegova veleprodaja i maloprodajna mreža prodaje, pak, više od 250.000 raznih artikala. U evidenciji stoji da FIS godišnje proda više od tri miliona odjevnih predmeta i više od milion pari obuće, a u ponudi su manjim dijelom zastupljeni i muzički instrumenti.

– Naručio sam jednu lijepu, kićenu. Volim harmonike, ta je za moju kolekciju, nije za prodaju. Čeka me u tvornici – objasnio je u februaru Gudelj.

– Odrastao sam na selu, budžet mojih roditelja bio je 100-200 maraka. Ja sam završio kemijsku školu. Počeo sam raditi u ‘Vitezitu’ i prva plata mi je bila 300 maraka u tadašnjim dinarima. Ja sam toliko sretan bio s tih 300 maraka i rekao sam: ‘Ostajem ovdje do groba da radim, jer imam 300 maraka u džepu’ – pričao je Gudelj.

Pero Gudelj, dakle, rodio se kao šesto dijete u skromnoj radničkoj porodici u seocetu osam kilometara udaljenom od Viteza, u Gornjoj Večeriski, koja je onomad brojila oko 350 stanovnika, a danas ih ima dvjesto.

Zato se i ugasila osnovna škola, to jeste ne postoje više ona prva četiri razreda koja je mali Pero pohađao. U više razrede pješačio je, pak, osam kilometara makadamom u Vitez, kao i u Srednju hemijsku školu u istom gradiću.

– Nije onda bilo auta, autobusa niti kombija. Čak ni asfalta! Išao sam i po suncu i po snijegu pješice drumom, jer nije bilo druge. Ali, više od toga mučila me glad i sramota; moji nisu bili imućni, nisu mi mogli dati novac za sendvič, kiflu, ćevap k'o drugoj djeci u školi njihovi. Samo bi mi majka zamotala komad pite u novinski papir, a mene bi bilo stid to jesti – povjerava Gudelj tjeskobe svoga djetinjeg vremena.

Osim toga, puno je svirao i pjevao, imao je svoj orkestar. Nekada je svirao do jedan ili dva ujutro, a radio već od šest, pa je spavao samo po nekoliko sati, što je bilo veoma iscrpljujuće. Shvatio je da može više zaraditi baveći se privatnim poslom pa je nakon četiri-pet godina napustio “Vitezit”. Da ne bi živio samo od harmonike, počeo je taksirati.

– Tako da sam četiri godine bio taksista da bi mi staž išao, a paralelno bih svirao vikendom. Onda sam otvorio prvi kafić, pa videoteku, jednu od najvećih u Bosni i Hercegovini glede filmova, i prva privatna televizija je bila kod mene – govorio je nekad.

Na pitanje kako je razvio tako veliki biznis, kaže da je sve išlo spontano, jedno za drugim, te da nije mogao ni sanjati da će do ovoga doći.

– Kada se uđe u to, onda biznis nalaže da se širite, jer konkurencija ne čeka – ističe Gudelj.

Na pitanje mora li se biznis stalno širiti ili se može stati, on kaže da “nije bitan bogat pojedinac, već da što više ljudi ima posao”.

– Meni je sada najlakše stati. Mene su neki nagovarali da sve prodam i novac da stavim u banke. To bi bilo žalosno zbog djelatnika, koji već 30 godina rade skupa sa mnom i to je njihov dio kolača. Ja sam sretan da se širimo, i svake godine imamo po 100-200 zaposlenja. Čim imamo dobit neku, mi investiramo u proizvodnju – pričao je.