Rođen 22. januara 1953. godine u Cuyahoga Falls u Ohio-u, Jim Jarmusch je američki režiser, scenarista, glumac, producent, urednik i kompozitor. Glavni je zagovornik nezavisne kinematografije još od 1980-ih,i jedan od najuticajnijih i najnezavisnijih filmskih stvaralaca u generaciji.

Cuyahoga Falls je predgrađe srednje klase industrijskog Akrona u Ohio-u, mreža ulica posutih lišćem i komfornih građanskih domova obrubljenih rijekom. Kad je Jarmusch bio dječak znao je zuriti u vodu,jer dok je grad možda bio tih i miran,Cuyahoga rijeka bila je otrovna i zagađena.Otrovne kiseline umrljale su je čistom narandžastom. Fabrički deterdženti ostavljali su bijelu pjenu na njenoj površini.U junu 1969 godine,iskra od voza osvijetlila je Cuyahogu, i plamenovi su skakali i uzdizali se kao petospratna zgrada.Pedeset godina nakon toga, Jarmusch se prisjeća.

To nije bila ugodna stvar.U stvari ako tražite metaforu modernog američkog života,ništa nije očiglednije nego da vaša lokalna rijeka završi u vatri”.Dalje nastavlja:”Očito je da živimo u ekološkoj krizi,i situacija postaje sve gora i gora.Ugroženi smo poricanjem nauke i koorporativnom pohlepom.Ako je ovo put kojim idemo prema dole,onda će jedino voditi kraju svijeta.Nemojte me pogrešno razumijeti,ja nisam fatalista i pesimista,ja sam za preživljavanje ljepote,ja sam za misteriju života”.

Ako je apokalipsa neizbježna, njegov zadnji film “The Dead Don't Die” pokazuje nam put kojim bi to moglo ići,sa razdvajanjem polova koji iskrivljuju Zemljinu osu,rasističkim pristalicama Trumpa koji se vrte na svojim bar stolicama, i armijom Zombija koja se gega glavnom ulicom.Govoreći o svom zadnjem filmu zombie žanra, Jarmusch upućuje na film kao komediju,prilično zabavno,dosta šala,ali zna da film i nije bio tako površan i pjenušav kakav je mislio da će biti.

“Ton je drugačiji od onoga što sam očekivao.Puno je mračniji nego što sam zamišljao,završetak posebno.Pokušavam da ne analiziram ove stvari previše,ali to je refleksija svijeta u kojem smo,naziruća ekološka katastrofa postaje sve više i više vidljiva.Na ovom filmu radio sam dvije godine,i tokom tog vremena dešavalo se to da se planet mijenjao na skoro dnevnoj bazi”.

“Čitava ova stvar završiti će loše”,upozorava Adam Driver-policajac iz malog grada,naručujući kafu,wi-fi,chardonnay, i xanax. Glumačka ekipa je draga družina Jarmuschevih prijatelja i saradnika.Tu je Bill Murray,Tilda Swinton,besmrtni Iggy Pop,Tom Waits kao Hermit Bob,kao i mlada Selena Gomez.

Ekipa filma “The Dead Don't Die”

Film je sniman blizu Jarmuschevog doma u okolini susjednih gradova Kingstona i Fleischmanna.Ovo je trebalo olakšati produkciju,ali nekako nije.Raspored je bio noćna mora,imali su Drivera samo tri sedmice,konstantno je padala kiša,te su na kraju morali žuriti da bi završili stvar, i predali u Cannes.

Iako film nije dobio dobre kritike,Jarmusch kaže da je to ok,da zna da njegovi filmovi imaju tendenciju da podijele publiku.Što jedni vide kao lijepo i čudno,drugi smatraju umjetnim i neprirodnim.

“Mislim, ne bih mijenjao film uopšte.Ali bih vjerovatno uzeo više vremena da promislim to na čemu radim.Iskliznulo je iz mojih ruku,kao malo dijete na obali rijeke”.

 

Kao dijete još u Acronu,Jarmusch je takođe sanjao o bijegu,iskliznuću u drugi svijet.Mjesto je bilo suviše malo,suviše konzervativno.Svi su radili za kompanije koje proizvode gume:njegov otac za BF Goodrich,njegov amidža za Goodyear, a susjed za Firestone.Njegova mama,Beth French,bila je reporter za odjel umjetnosti u ‘Acron Beacon’ žurnalu. Pisala je kritiku o mladom Marlon Brandu u Brodvejskoj produkciji ‘Tramvaj zvani čežnja’,te pokrivala Holivudsko vjenčanje Bogarta I Bacall. Ali kada se udala,upala je u rutinu dnevnog posla,i uvukla se u svoj mali ured na spratu.

Jarmusch se još sjeća zvuka njenog tipkanja na staroj Royal pisaćoj mašini. Zasluge za rani interes za umjetnost,muziku i film pripisuje svojoj majci.Zajedno sa entuzijazmom za film,Jarmusch je bio stravstveni čitalac u mladosti,i imao je čak veće interesovanje za književnost,što je ohrabrivala njegova baka. Kao mlad razvio je ukus za kontrakulturu,a on i njegovi prijatelji bi krali zapise i knjige njhove starije braće i sestara,što je uključivalo djela William Boroughsa,Jack Kerouca i ‘Mother of Invention’. Napravili su lažne lične karte,sa kojima su posjećivali barove za vikend,ali i lokalnu umjetničku kinodvoranu,koja je obično prikazivala pornografske filmove,ali povremeno i underground filmove poput Roberta Downey-evog ‘Putney Swapea'i Andy Warhola ‘Chelsea Girls’.Ali inspiraciju je crpio iz još jezivijeg izvora. Duh-voditelj Ghoulardi bio je kostimirani voditelj koji je predstavljao B-filmove na Cleveland-skoj JWJ TV stanici. Imao je šou uvečer u 23:30h,gdje bi prikazivao sci-fi,horor ili filmove sa čudovištima,te je radio razne vrste ludih stvari usput.Imao je rani kineskopski efekt,gdje bi na kratko ubacio sebe u film koji prikazuje.

“Da,on je bio veoma važna kulturna figura.Tako da,ako pitate bilo koga ko je rastao u sjeverno-istočnom Ohio-u 60-tih,svi smo upoznati sa Ghoulardiem i njegovim uticajem na nas.To je bio moj mladalački boemski san, imati čudnog i uvrnutog tatu kao što je Ghoulardi”

U filmu ‘Dead Don't Die nailazimo na Ghoulardijev poster kao omaž

Jim je kasnije primijetio:”Odrastanje u Ohio-u bilo je samo planiranje za bijeg”.Nakon mature seli se u Chicago te upisuje odsjek Žurnalistike na ‘Northwestern Univerzitetu’. U tim mladalačkim godinama izgradio je i svoj stil,misleći tada da to kako izgledaš i kako se oblačiš mora odražavati nešto o tebi. Tome je posvećivao više pažnje još kao mladić u Ohio-u,mnogo više nego sada,jer je to nekako ostala konstanta kod njega. Kosa mu je počela sijediti još kao tinejdžeru,u vrijeme kada je Cuyahogu zahvatio požar,te se čini da se tek pomalo promijenio nakon pola stoljeća. Poredeći sliku z 80-ih sa Jarmuschem danas,teško ćete uočiti razliku.Još uvijek ima tu tamnu karizmu,auru netaknute svježine.

“Smatram to smiješnom idejom.Moj lični stil,kako se ja oblačim i izgledam-ne smatram to dijelom svoje umjetnosti.To me podsjeća na same početke i kada su ljudi govorili:”O moj Bože,on nosi crnu odjeću i boji kosu u bijelo,te pravi crno-bijele filmove.Kakav pretenciozni šupak”.Nijedna od ovih stvari nije vezana za mene.Prerano sam osijedio.Crno sam počeo nositi još kao tinejdžer zato što sam volio Zorroa i Johnny Casha.A onda odjednom u New Yorku bilo je kao:”Oh,on je hipster”.To mi je urnebesno smiješno”.

Nakon Chicago-a,ubrzo se prebacuje na Univerzitet Columbia u New York-u,sa namjerom da postane pjesnik.Studira Engleski jezik i Američku književnost,te počinje pisati kratka,polunarativna apstraktna djela i uređivati književni časopis ‘The Columbia Review’.Kako sam kaže,kada je prvi put sletio u New York,htio je postati pjesnik ili muzičar,ono što bi se učinilo lakšim.Više od svega želio je uroniti u sebe,ponovo izmisliti sebe,staviti što je moguće više distance od sebe i Acrona.Ustvari, kaže da Manhattan u to vrijeme nije bio mnogo ljepši od Cuyahoga Falls sa svojom zagađenom rijekom.Ovo je bila 1977 godina,godina pomračenja,Ljeto Sama (The Summer of Sam),grafiti iscrtani sprejevima duž metro stanica i metroa,te je čitav grad bio na rubu bankrota.Ali je takođe to bilo i dobro vrijeme,kreativno sjeme;ulice su odjekivale vibrirajući sve do raskrsnica saobraćaja,prožete zvukom hip-hopa i punk-rocka.

“Bilo je prljavo,bilo je opasno.To je bilo sve o čemu sam sanjao.I mogli ste izaći naveče,i da,mogli ste vidjeti Andy Warhola.Vidjeli biste Ornette Coleman,kako prolazi, noseći jebenu futrolu za rog.Sreo sam Jack Smitha(režiser eksperimentalnih filmova) na ulici,gdje je gurao kolica puna smeća za jednu od njegovih predstava.Dao mi je svoju biznis karticu na kojoj je pisalo:”Jack Smith-egzotični teatarski genije”.Sreo sam Nico na ulici,te me pozvala na čaj u Chelsea hotel.Bilo je…bilo je magično.Bilo je zadivljujuće.Bilo je -wow”.

Tokom završne godine Jarmusch se preselio u Pariz,gdje je trebao ostati samo ljetni semestar,kao dio programa razmjene studenata,što se na kraju pretvorilo u deset mjeseci.Radio je kao dostavljač za umjetničku galeriju,a većinu vremena je provodio u ‘Cinematique Francaise’.Tu je vidio stvari o kojima je samo slušao i čitao,kao što su filmovi japanskih režisera-Imamura, Ozu,Mizoguchi-a takođe i filmove Evropskih režisera kao što su Bresson i Dreyer. Nakon povratka iz Pariza, kako je sam rekao,njegovo pisanje postajalo je na neki način naklonjenije filmu,vizuelno opisivije.1975 godine diplomirao je na Columbia-i,te je radio kao muzičar u New York-u,gdje je zajedno sa savremenicima bio dio alternativne scene.Uporedo se prijavljuje na Univerzitet ‘Tisch’ u New York-u na odsjek Umjetnosti,gdje studira četiri godine. Na zadnoj godini studija nezadovoljni Jarmuschevim korištenjem njegovih stipendijskih sredstava,kao i samim završnim projektom na kojem je radio,univerzitet je odbio da mu uruči diplomu.Sada,iako nije nostalgičar,kaže da New York više nije isto mjesto na koje je došao kao čudni dječak sa bijelom kosom.

“Ustvari volim ga sve manje i manje.New York mi je dao toliko energije dok sam bio mlad,i ja je prosto unovčavam od tada.Grad je demografski manje raznolik.Puno je mladih ljudi čije vrijednosti ja stvarno ne razumijem-pretpostavljam da samo žele zaraditi novac i družiti se sa modelima.Čini se da se ne radi o ekspresiji i umjetnosti,kao što je to nekada bilo.Možda je to nepošteno,ne znam.Ovih dana preferiram boraviti sam u šumi”.

Kao filmski stvaraoc Jarmusch voli praviti filmove o malim detaljima svijeta;o lutalicama,tragaocima,outsajderima,razbacanim raskrsnicama života sa kojih se može skrenuti sa pravog puta,i koje čine život mnogo čudnijim i zanimljivijim.To je područje interesa koje ga je dobro služilo od 1984 godine i filma ‘Stranger than Paradise’,pa do 2016 godine i meditativnog i produhovljenog Patersona.Jarmusch je okarakteriziran kao minimalistički filmaš čiji su idiosinkratski filmovi usporeni,bez žurbe.Njegovi filmovi često izbjegavaju tradicionalnu narativnu strukturu,nemaju jasan linearni napredak radnje i više su fokusirani na razvoj i raspoloženje karaktera.Jarmusch je spužva za pop-kulturu,te upija gotovo sve,što itekako osjetimo u njegovim filmovima,koji su stilski karakteristični i prepoznatljivi,te definisani jedinstvenim potpisom spajanja žanrova oštrom duhovitošću,i ponekad mračnim humorom komičnog tona.

Dobro,stil je veoma važan.To je ono što razlikuje filmske stvaraoce, kako je rekao Martin Scorsese.Stil je važan identifikator nečije vlastite ekspresije”.

Protagonisti Jarmuschevih filmova su obično simpatični i šarmantni usamljeni avanturisti.Kao rezultat svog ranog rada,Jarmusch je postao uticajni predstavnik trenda američkog ‘road movies’,koji nisu bili namijenjeni privlačenju ‘mainstream’ filmofila,ali su prigrljeni od male,ali posvećene Američke publike,te su dobili kultni status u Evropi i Japanu.Pojavljivanje na filmu 1989 godine kao trgovca polovnim automobilima u kultnoj komediji još jednog izvrsnog režisera  Aki Kaurismaki-a ‘Leningrad Cowboys Go America’,dodatno je učvrstilo njegovo interesovanje i učešće u žanru filma ceste.

Jim Jarmusch u filmu ‘Leningrad Cowboys Go America’

Jarmusch često Ameriku gleda očima stranca sa namjerom da stvori oblik univerzalne svjetske kinematografije sintetizirajući europski i japanski film sa hollywoodskim.Njegovi filmovi često uključuju strane glumce i likove,kao i znatne dijaloge koji nisu na engleskom jeziku.Pruža nam interakciju i sintezu između različitih kultura.Nepoštivanje etnocentričnog,patriotskog ili nacionalističkog raspoloženja su teme koje se ponavljaju u Jimovom djelu.U dva filma iz kasnih devedesetih zadržao se na iskustvima nasilja različitih kultura i na tekstualnim prisvajanjima među kulturama (lutajuća ljubav Indijanca prema Britanskom pjesniku William Blake-u, i strasna odanost Afro-američkog ubice japanskom filozofskom spisu Hagakure-u).Jarmuscheva rana djela obilježena su zamišljenim kontemplativnim tonom,u kojima često nailazimo na produžene tihe scene.U jednom intervjuu na početku karijere izjavio je da mu je cilj upravo ‘približiti realno vrijeme publici’.Takođe kaže,da su njegovi filmovi refleksija njega samog.Ponekad ih izvrće da bi odgovarali njegovom senzibilitetu,po mogućnosti njegovoj slici.

“Znam da imam lakonski pristup,što se vremena tiče.Znam da pričam pomalo sporije.Vjerovatno na neki spori način i mislim.Volim sporu i laganu muziku.Volim spore filmove.To je jednostavno inherentno.Godard je rekao da svaki režiser pravi isti film iznova i iznova.To je vjerovatno istina u mom slučaju”.

Njegovi filmovi su zamišljeni,fantastični i ponekad čudnovati i apstraktni,poetične sve-Američke priče koje se kreću laganim tempom Azijskog ‘art house’ kina,ili nas podsjećaju na razglednice sa nejasnih i mračnih mjesta.Njegovi rani filmovi govore o muškarcima i ženama u pokretu.Još od njegovog prvog filma “Permanent Vacation”,koji je sniman 16mm filmom,kratko nakon što je napustio filmsku školu,nailazimo na mladića koji luta New York-om tražeći neki životni smisao,gdje u lutanju i traganju nailazi na mnoštvo različitih karaktera.Lutalica i sanjar,kakav je vjerovatno bio i sam Jarmusch.Jarmuscheva želja za boemskom i pjesničkom slobodom već se osjeti u njegovom prvom filmu.Rimbaudovo i Bodlerovo vječito traganje i lutanje. Ako ste gledali film u svojoj 17,18 godini,sigurno je u vama probudio tadašnji usamljenički, avanturistički duh,željan istraživanja,putovanja,taj iskorak u nepoznato, neočekivano,ushićenje koje će možda završiti u tami,ili ste se osjećali kao da ponovo imate 12 godina i čitate Tom Soyera. Ipak,još uvijek nerafinirani ‘Permanent Vacation’ jedan je od najličnijih režiserovih filmova i uspostavio je mnoga obilježja koja će pokazati u svom kasnijem radu,kao što su zapušteni urbani predjeli,naizgled slučajni susreti i iskrivljeni senzibilitet.

Glavni protagonista Chris Parker u filmu ‘Permanent Vacation’

Zatim bjegunci iz ‘Down by Law’,gdje muzički duo Tom Waits i John Lurie,zajedno sa Roberto Benigni-em,koji je još uvijek bio nepoznat i daleko od buduće slave,bježe iz zatvora kroz krajolike New Orleansa.Turisti iz Memphisa u ‘Mystery train’,kao i prolaznici u taxi-u, u ‘Night On Earth’,gdje Jim eksperimentiše sa paralelnim narativima.'Night on Earth’ je napisao za sedam dana,a uključivao je pet vozača taxi-a i njihove putnike,sa vožnjom u pet različitih gradova,počevši sa zalaskom sunca u L.A,i završavajući izlaskom sunca u Helsinkiju. Na kraju ovog ranog perioda,iako su recenzenti hvalili šarm i spretnost ‘Mystery train i ‘Night On Earth’ ,Jim je sve više optuživan za ponavljanje i averziju prema riziku. Jarmusch zatim objavljuje film ‘Dead Man’ 1995 godine,koji je značio značajan odmak od njegovih prethodnika.Nakon uspjeha i priznanja američke neovisne filmske zajednice,postigao je prvi uspjeh i prepoznavanje kod ‘mainstream’ publike sa svojim daleko-istočnim filozofskim krimićem, ‘Ghost Dog:The Way of The Samurai’,snimanom u New Yerseyu sa Forest Whitaker-om u ulozi mladića iz gradske četvrti,koji pronalazi svrhu svog života u nepopustljivom usklađivanju sa Hagakureom,filozofskim tekstom iz 18 stoljeća,priručnikom za obuku samuraja. Prema uputama spisa,postaje zastrašujući smrtonosni ubica koji radi za lokalnog šefa mafije.Soundtrack je isporučen od RZA iz Wu Tang Clan-a. Film je,između ostalog jedinstven zbog broja knjiga koje su važne,i o kojima karakteri diskutuju,te su mnoge od njih bibliografski navedene u završnici filma.

Nakon petogodišnje pauze koju je režiser pripisao kreativnoj krizi koju je iskusio nakon 11.septembra i napada na New York,2004 godine konačno izlazi ‘Coffe and Cigarettes,kolekcija od 11 kratkih filmova koje je Jarmusch snimao tokom prethodne dvije decenije.Film prati ‘Broken Flowers’ u kojem Bill Murray glumi penzionera koji na nagovor prijatelja polazi u potragu za majkom svog nepoznatog sina,u pokušaju da prevlada samoću i krizu srednjih godina.Lik Bill Murraya ovdje je vrhunski solista Jarmuscha,jer mu nedostaje čak i instrument.

Jarmusch je objavio ‘Limits Of Control’ 2009 godine,meditativni kriminalistički film smješten u Španiji,u kojem Isaach de Bankole,koji se već pojavljivao u dva navrata u Jimovom eksperimentisanju sa vinjetama,ovaj put tumači glavnu ulogu usamljenog atentatora sa tajnom misijom.Film je od strane kritike primljen izuzetno loše,i označen je kao jedan od lošijih Jarmuschevih filmova,te je još jednom podijelio i publiku i kritiku.Međutim kao što nam i sam Jarmusch kroz film govori,sve je subjektivno.Ovo je možda njegov najapstraktniji film,gdje kroz metaforu i dijaloge postavlja maštovito područje kao ono u kojem pojedinac ne samo da može pobjeći od političkog ugnjetavanja,kontrole i postavljenih granica,već ih u ime vrijednosti onog najboljeg u čovjeku,plodova njegovog stvaralačkog duha,učinkovito i izbrisati.Ono što je često kod Jarmuscha nenaglašeno,to je njegova privrženost ideji slavljenja poezije,umjetnosti same,nauke,ljudske mašte i stvaralaštva,same misterije života,jer svi njegovi filmovi zalažu se za poeziju i umjetnost samu.Tek od nedavno njegovi protagonisti izgleda da pomalo usporavaju,kružeći prema mjestu odmora,kao izmoreni i iscrpljeni Detroitski vampiri iz ‘Only Lovers Left Alive’,sa izvrsnom glumačkom ekipom,Tomom Hiddlestonom koji je zamijenio Michael Fassbendera,Tildom Swinton,John Hurtom i drugima,dok je Jarmuschev muzički projekt SQURL bio glavni doprinositelj zvučnom zapisu filma.Izjavio je da je na filmu radio sedam godina,zbog nedostatka novca,jer postaje sve teže dobiti novac za filmove koji su malo neuobičajeni,nisu predvidljivi,ili ne zadovoljavaju ljudska očekivanja.Jarmusch je napisao i režirao Patersona 2016 godine,koji je prepoznatljiv po režiserovom minimalističkom stilu i karakteristikama koje nalazimo u njegovim prijašnjim radovima.Priča se fokusira na Patersona,vozača autobusa,i njegovo pisanje poezije,prošarane njegovim zapažanjima,i iskustvima drugih stanovnika koje susreće na svojoj autobuskoj ruti,kao i u svakodnevnom životu.Film je izazvao oduševljenje,i dobio izuzetne recenzije.

“Evo u čemu je stvar:dilema za sve filmaše.Ljepota kina je u tome što u osnovi ulazite u Platonovu pećinu.Ulazite u zamračenu sobu i ulazite u svijet o kojem ne znate ništa.Idete na putovanje i ne znate šta možete očekivati.Ali,ako ste napisali scenarij,skupili novac i snimili film,a zatim šest mjeseci sjedili u montažnoj sobi,tada nećete moći ući u taj svijet.To iskustvo vam je oduzeto.Rezultat je da ne možete vidjeti film koji ste snimili.Tuđe interpretacije vrijede više od vaših”

Jarmuscheva fascinacija muzikom je još jedna karakteristika lako uočljiva u njegovom radu.Jarmusch je došao do izražaja početkom 80-ih kada su se filmovi prvi put koristili kao alat za prodaju soundtrack albuma,ali njegovi su bili drugačiji,tu je muzika živjela u vlaknima celuloida.Jim je bio dio scene alternativne kulture usredsređene na muzički klub CBGB.To je bila scena Novog vala kasnih 70-ih,gdje su svirali i Talking Heads,Blondie,i Ramones-i,između ostalih.

Talking Heads CBGB 1977

Jim je i danas u bendu.Član je rock banda SQURL,sa suradnikom Carter Loganom i ton-majstorom Shane Stoneback-om,te zvuk električnih gitara verzije pjesme Wande Jackson iz 1961 godine, ‘Funnel of love’,koja uključuje Madeline Follin iz grupe ‘Cults’ na vokalima otvara Jarmuschev film ‘Only Lovers Left Alive’,kao što i zvuk njegovog benda SQURL dominira čitavim filmom. Surađivao je sa Neil Youngom,koji je napisao temu za ‘Dead Man’,a kasnije je snimio i dokumentarni film o njemu ‘Year of the Horse’.Od samog početka,kao glumce je koristio muzičare i trudio se da kroz muziku pruži živahnu vitalnost,kojoj se vizuelno često opirao.Pjesme nam često govore ono što njegovi likovi ne mogu,kao eksplozija zvuka iz kasetofona pjesme ‘I'l put a speel on you’ Screamin Jay Hawkins-a koja nas prati kroz čitav film ‘Stranger Than Paradise’.Glavne uloge tumače jazz saksofonista John Lurie zajedno sa Richardom Edsonom ,originalnim bubnjarem ‘Sonic Youth’.Film je stvorio Jarmuschevu reputaciju još 1984 godine,kada su indie filmovi zaista bili neovisni,a ne butici velikih studija.Od tada bi mogli okupiti muzičku super grupu sastavljenu od njegove glumačke ekipe.Lurie i Tom Waits prošetali su New Orleansom u ‘Down by the Law’,dok je Tom Waits, koji kao da je rođen da bi bio zvijezda Jarmuschevih filmova,nastavio suradnju te se pojavio u još tri njegova filma,sa zadnjom ulogom Hermit Boba u ‘The Dead Don't Die’.

Jim Jarmusch i Tom Waits

“Ključ,ja mislim,za Jima je to što je osijedio kada je imao 15…Kao rezultat toga,uvijek se osjećao kao imigrant u tinejdžerskom svijetu.Od tada je imigrant-benigni,fascinirani stranac-još od tada.I svi njegovi filmovi su o tome”. (Tom Waits;New York Times,2005)

Zatim vidimo Screamin Jay Hawkinsa kao hotelskog recepcionara u napuhanom crvenom odijelu u ‘Mystery Train’ gdje se pojavljuje i Joe Strummer iz benda ‘The Clash’ koji je preminuo 2002 godine.Iggy Pop pojavljuje se kao lovac u filmu ‘Dead Man’,dok možemo vidjeti članove White Stripes-a,Meg I Jacka, kako vode raspravu o Nikoli Tesli u ‘Coffe and Cigarettes’,gdje smo takođe mogli vidjeti RZA i GZA iz Wu Tang Clana,kako uz kafu ćaskaju sa Bill Muray-em. Njegov entuzijazam se kreće od bluesa i jazza do rocka i hip-hopa.

Možete li prepoznati muzičare koji su glumili u Jarmuschevim filmovima?

Uz neuobičajenu ležernost,Jarmuschove zvučne podloge i liste glumaca stvorile su kumulativni portret američke muzičke podklase,većinom Afro-Američke,koja odražava interes njegovih filmova za marginalne ili previđene;lutalice,sanjare i ‘bitnike’ (eng. beatnik),koji su toj naciji dali značajan umjetnički karakter. Holandski kompozitor,Jozef fon Wissem, koji je surađivao sa Jarmuschem na soundtracku za ‘Only Lovers Left Alive’,i sa kojim je Jim objavio tri saradnička albuma rekao je jednom prilikom:

Znam da je način na koji Jim stvara svoje filmove nalik na stvaralaštvo muzičara.Kada piše scenarij,on u glavi već zamišlja muziku,tako da je više informiran tonalnim stvarima,nego bilo čim drugim”.

Izdvojiti ću šest najboljih Jarmuschevih filmova po vlastitom mišljenju,filmovi koji su ostavili neizbrisivi trag u nezavisnoj kinematografiji:

                                  Stranger than Paradise

Prvi veći film Jarmuscha sa budžetom od 125 000 dolara,objavljen je 1984 godine,uz veliko priznanje kritike.Komedija koja nas vodi na čudno putovanje troje mladih,pomalo razočaranih ljudi od New Yorka kroz Cleveland,do Floride,film je prekršio mnoge konvencije tradicionalng holivudskog filma.Nagrađen zlatnom kamerom na festivalu u Cannesu,film je postao orijentir modernog,nezavisnog filma.Možemo reći da je Jarmusch snimio posebnu vrstu filma ceste,sa jazz muzičarem John Lurie-em,bubnjarom ‘Sonic Youth-a’,Richard Edsonom koji je postao glumac,i mađarskom glumicom Eszter Balint.U samim počecima Jarmusch pokazuje svoju privrženost autentičnosti i uvjerljivosti. Mlada Mađarica koju tumači Eszter Balint (koja je pored glume,takođe i violinistica,još jedan muzičar u Jimovom filmu),dolazi u Ameriku da bi tu ostala,i nastavila svoj život.Međutim prije nego se otisne u novi život u Clevelandu, ostaje kod svog starijeg rođaka u New Yorku,također mađarskih korijena,koji je već uveliko to zaboravio,stopivši se sa New Yorkom.U njegovu pomalo monotonu svakodnevnicu unosi vedrinu,a zatim gledamo čudesno putovanje troje mladih avanturista kroz američke predjele i snježne krajolike Clevelanda i sunčane Floride,gdje nam uz zvuk ‘I put a speel on you’ Screamin Jay Hawkinsa sa kasetofona, Jarmusch kroz svoje karaktere i čudne životne koincidencije i sinhronicitete pokazuje komičnu ironiju života.

U svom drugom filmu Jarmusch nam već otkriva ono što će krasiti čitavo njegovo stvaralaštvo,gdje već vidimo težnju za sintezom,i interes za one marginalizovane,vječite imigrante u potrazi za domom,imigrante koji su izgradili američku naciju.Jarmusch je sa ovim filmom trajno preokrenuo ideju nezavisnog filma kao suštinski nepristupačne avantgardne forme.Uspjeh filma dodijelio je režiseru određeni kultni status u art-house kinu,kao beskompromisnog autora koji odiše urbanom ‘cool’ aromom ,što je potvrdio objavljivanjem svojih kasnijih filmova krajem 1980-ih,uspostavljajući ga kao jednog od najistaknutijih i najuticajnijih nezavisnih filmskih stvaralaca u generaciji.

                                            Mystery Train

Vozovi su uvijek imali tu romantičnu i misterioznu privlačnost.Bob Dylan im je posvećivao pjesme,a svi smo ponekad u ljetnoj noći sanjali da uskočimo u jutarnji ili ponoćni voz,i jednostavno odemo negdje iz grada.Vozovi utjelovljuju činjenicu putovanja,osjećaj kretanja kroz vrijeme i prostor i danju i noću.Tako mladi japanski par sjeda u voz za Memphis,sa jednim koferom obješenim za šipku između njih dvoje,i lutaju zamućenim ulicama dok ne naiđu na vrata muzičkog studija Sun.Čini nam se da vidimo drugačiji Memphis,zapušten i napušten,prazna mjesta,nakrcani izlozi,prometa i pješaka gotovo da i nema.To je romansa,i to ne samo ljubav među ljudima,već romantika velikog grada i  njegovih opskurnih uglova gdje outsajderi,tragači i napušteni odlaze prespavati. Film pripovjeda tri priče koje su međusobno povezane i odvijaju se iste noći,gdje se likovi manje više,slučajno prijavljuju u isti hotel.Šta dovodi ove ljude u isti hotel?Jun (Masatoshi Nagase) i Mitzuko (Youki Kudoh),mladi japanski par krenuli su u rock and roll Odiseju,i dijele slušalice Walkman-a.Ona voli Elvisa,dok je on prije za Carl Perkinsa.Luisa (Nicollete Braschi) došla je Memphis iz Italije po kovčeg njenog supruga,te sutra kreće nazad.U trećoj priči koja počinje u bilijar sali ‘Shades’, sa Johnny-em,Britancem kojeg svi radi frizure zovu Elvis (Joe Strummer) i Will Robinsonom (Rich Aviles),kojima se poslije pridružuje Charlie (Steve Buscemi),gdje trojac silom prilika i u alkoholiziranom stanju stiže na recepciju hotela.Nit koja ih povezuje uključuje međusobnu interakciju i sjajne dijaloge između recepcionara hotela (Screamin Jay Hawkins lično)  njegovog pomoćnika i ‘bell boy-a’ (Cinque Lee) sa malim šeširom Philip Morrisa,koji nosi pod uglom.Pospani su,i dosadno im je.Recepcionar je vidio sve, čini se,dok pomoćnik prvi put sve doživljava,a sa radija se čuje Elvisova pjesma ‘Blue Moon’ tokom sve tri priče koje se isprepliću i istovremeno događaju.

I dok Memphis ima i drugu historiju,osim rock and rolla,koju svi znaju,osim možda Japanaca,Elvisova legenda prožima Memphis i sve u filmu.Mnogi crnački ritam i bluese izvođači od čije muzike je učio takođe su bili ovdje u Memphisu i u izvjesnom smislu pojavljuju se kao duhovi,dok kamera prolazi pored studija ‘Stax Records’.Nekoliko puta u filmu Jarmusch prikazuje vozove koji tutnje kroz grad,od kojih se rijetki zaustavljaju.Film je takođe evokacija na to kako lični stilovi i stavovi pomažu likovima da se nose sa životom,ili ne.U njegovom radu doboku su ugrađeni komedija,nostalgija,ponekad i otrcana tuga, kao i uvijek prisutna vizuelna ljepota.'Tajanstveni voz’ govori o dugoj noći koja je vrlo teška za neke od likova.Ali sunce izlazi,a sa njim i jutarnji voz.Jun iz Yokohame je imala izvrsno putovanje,i govori:”Vidjeli smo Graceland,a sutra smo u New Orleansu da vidimo kuću Fats Domina”!Tajanstveni voz je premijerno izveden u Cannesu 1989 godine,i postigao je veliki uspjeh,i potvrdio da je Jarmuschev uticaj u ponovnom usponu indie filmskog stvaralaštva nesaglediv.

                                                Dead Man

Jarmusch je 1995 objavio film ‘Dead Man’,čija je radnja smještena na Američkom zapadu iz 19 stoljeća,gdje su glumili Johny Deep i Gary Farmer. Produciran sa 9 miliona dolara i sa glumcima visokog profila uključujući John Hurta,Gabriel Byrnea,i Robert Mitchuma,film je značio značajan preokret u stvaralaštvu i odmak od njegovih prethodnika.Ozbiljnijeg tona u poređenju sa svojim samosvjesnim i ironičnim prethodnicima,'Mrtav čovjek’ je bio tematski ekspanzivniji i često nasilnog i progresivno nadrealnog karaktera.Film je crno-bijeli a snimao ga je Robby Muller,koji je surađivao sa Wim Wendersom,dok film sadrži i partituru koju je komponovao i izveo Neil Young.Američki Western poprimio je neobičnu i zadivljujuću novu formu sa ‘Dead Man’.Mnogima čudan i spor,film pruža dosta vremena za razmišljanje o njegovom značenju.Sredinom 19 stoljeća,čovjek po imenu William Blake (Johny Depp) koji nosi isto ime kao  mistični Britanski pjesnik koji je preminuo 1827 godine, putuje iz Clevelanda,opet vozom (kamera nam prikazuje prolazak voza kroz beskrajnu preriju iz njegove unutrašnjosti),u zapadni grad,gdje mu je obećan posao.Direktor kancelarije( John Hurt) mračne i zlosutne fabrike objašnjava mu da posao više ne postoji,te se Blake potrošivši svoj zadnji novčić suočava sa vlasnikom fabrike (Robert Mitchum u svojoj posljednjoj ulozi),koji maše sačmaricom savjetujući ga da krene dalje.Upoznavši djevojku,pod čudnim okolnostima i pomalo kafkijanski,Blake postaje ubica i biva ranjen blizu srca.Sljedećeg jutra, Blake se u šumi budi konfuzan i iscrpljen,te otkriva kako njegovu ranu njeguje Indijanac po imenu Niko (Nobody), kojeg tumači sjajni Gary Farmer,kojeg su odgajali Bijelci,i koji je školovan u Engleskoj,te se prema Blake-u počinje ponašati kao da je on zaista Britanski pjesnik William Blake ili njegova inkarnacija.

Dvojica muškaraca sada započinju duhovno putovanje ispunjeno snoviđenjima i vizijama,u kojem ih slijede ubice,u potrazi za Blakevom konačnom sudbinom koja se otkriva kao križ između mistike izvornog Blakea i duhovnih učenja Američkih Indijanaca.Iako loše prihvaćen od strane Američke ‘mainstream’ kritike, ‘Dead Man’ je naišao na veliku naklonost međunarodne kritike,od kojih su mnogi hvalili film kao vizionarsko remek-djelo.

                                      Coffe and Cigarettes

         “Ispušio sam toliko cigareta u svom životu.Znate!Ja sam cigareta”!

To je kolekcija od 11 kratkih filmova koje je Jim snimao tokom prethodne dvije decenije.Ideja je bila okupiti neočekivane kombinacije glumaca te ih pustiti da razgovaraju uz kafu i cigarete.Prva vinjeta ‘Strange to meet you’,snimljena je i emitovana u programu ‘Saturday Night Live’ 1986 godine,gdje komičarski par čine Roberto Benigni i Steven Wright.Iako Jarmusch ima zasluge za pisanje, ponekad u različitim trenucima imamo osjećaj (kao kad Bill Muray ulazi u razgovor između RZA i GZA iz Wu Tang Clana,i razmjenjuje sa njima biljne lijekove)da i improvizacija ima svoju ulogu.Jedan od najdužih segmenata u kojem glume Alfred Molina i Steve Coogan,naravno sami sebe,na svoj kompaktan način nam otkriva puno toga o ljudskoj prirodi.

Nagrada za virtuoznost ide Cate Blanchett koja igra dvostruku ulogu:sebe,kao filmske zvijezde,i svoje zavidne rodice.Struktura-pušenje i ispijanje kafe-pruža sva objašnjenja koja su nam potrebna za sastanke.Ponekad segment uglavnom zavisi od ličnosti glumca.To je slučaj sa razgovorom između Cinque,Joie Lee, i Steve Buscemi-a,koji im povjerava nevjerovatne činjenice u sveznajućem stilu.Elvisa je zamijenio njegov brat blizanac,objašnjava Buscemi,ali nije teorija toliko zabavna koliko njegova odlučnost da uvjeri i prisili na slušanje dvoje slušatelja koji očito nisu željni da je čuju.Takođe možemo vidjeti članove grupe White Stripes kako isprobavaju svoj novi izum,raspravljajući o Nikoli Tesli,i njegovom zapažanju o planeti Zemlji kao provodniku akustične rezonance.

Treći segment “Somewhere in California” snimljen 1995 godine,osvojio je Zlatnu Palmu u Cannesu za najbolji kratki film.To je malo remek-djelo zapažanja o dvojici muzičara koji su itekako svjesni ko su,i tko je ovaj drugi,dok pokušavaju izgledati neimpresirano.Tom Waits i Iggy Pop glume u suptilnom nadigravanju.Slažući se da su odustali od pušenja,puše i dalje,što je u redu,i slažu se,sve dok su prestali.

 

Film ima energetski nivo pauze za kafu,i to što su ljudi neobično različiti,a ponekad i vrlo čudni,i nije toliko neobično, sa obzirom na neke razgovore koje smo i sami vodili ili čuli uz šoljicu kafe i cigaretu.

                                        Only Lovers Left Alive

Jarmusch priznaje da je uvijek bio više ljubitelj vampira nego zombija.Voli njihovu profinjenost,ljepotu i dekadentnu noćnu egzistenciju.Edward Cullen i njegov besmrtni klan ne mogu se porediti sa nevjerovatno dalekim i hladnim cool bićima noći,sa natprirodnim znanjem i izvrsnim ukusom,koja vrebaju u ‘Samo su ljubavnici preživjeli’.Nije da su Jarmuschevi stanovnici mraka toliko svakodnevni i svjetovni,da ih se ne bi izravno nazivalo vampirima,tokom ovog mračnog i tromog potapanja u bazenu komičnih razmišljanja,nostalgične čežnje i tužnog gubitka.Oni su više poput vrhunskih bića,predobrih za svakodnevni i surovi haos 21 stoljeća,izvan njihovog pažljivo izgrađenog djelokruga.Domaće tvrđave u kojima drijemaju tokom dana,pršte od rijetkih knjiga,predmeta, umjetnina,kolekcionarskih muzičkih instrumenata,egzotičnih tkanina,drevnih električnih sprava i drugih relikvija,izbačenih iz mnogih stoljeća,u kojima su postojali među nama,manjim smrtnicima.Kao i kod većine Jarmuschevih filmova,naglasak nije na akciji,već na interakciji-posebno onoj verbalnoj,gdje zaista možemo uživati u dijalozima među karakterima.Takođe imamo i bujnu atmosferu,sve do zvukova dalekog zavijanja i grimizno crvenih gotičkih slova tokom uvodne špice.Kao i obično radnja se odvija bez žurbe,neki bi mogli reći usporeno,ali to je i više nego podnošljivo zbog prisustva para izuzetno privlačnih glavnih glumaca.Adam (Tom Hiddleston) je umorni usamljenik koji utjehu pronalazi u skupljanju klasičnih gitara i pisanju hipnotičke muzike raspoloženja. Jedino što mu istinski ublažava sumornost je supružnik i srodna duša,optimističnija Eva (Tilda Swinton),koja je svjetski putnik i trenutno je u Maroku,ali ostaje u kontaktu sa Adamom preko svog Apple-iPhone-a. Adam, Eva,Jabuka (Apple),shvatate li?Uprkos udaljenosti među njima,Jarmusch nam pametno signalizira njihovu psihičku povezanost već u prvoj sceni.Priča se kao takva vrti oko toga da zabrinuta Eva posjeti svog voljenog Adama.Zašto su razdvojeni,nije u potpunosti jasno,mada možemo zaključiti da je to povezano sa Evinom bliskom vezom sa Christopher Marlowe-om.Da tim Christopher Marlowe-om,elizabetanskim tragičarem za kojeg neki vjeruju,uključujući vjerovatno i Jarmuscha,da je napisao drame pripisane Shakespeare-u.On je takođe vampir,a John Hurt je u ulogu unio i patos i humor.

U filmu se još pojavljuju i Jeffrey Wright kao lažni doktor Watson,od kojeg Adam,predstavljajući se kao dr.Faust (sjajna aluzija Jarmuscha,gdje još jednom pokazuje svoju ljubav prema književnosti,dajući Adamu pseudonim jednog od najpoznatijih i najstarijih književnih likova,koji je kroz historiju imao susrete sa silama tame,od kojih je Goetheov ‘Faust’ možda najpoznatiji),kupuje krv u strahu od trovanja direktnim hranjenjem ljudi.Jarmusch nam opet pruža sintezu filma i književnosti te stvara komičnu i ugodnu filmsku atmosferu.Adam takođe koristi i usluge Iana (Anton Yelchin),klinca koji mu dobavlja razne egzotične stvari,i uživa u njegovim underground muzičkim snimcima,dok zvuk električnih gitara Jarmuschevog benda SQURL dominira čitavim filmom.Ovaj put,Jim nas vodi ruševinama i starim dijelovima Detroita,dok se Adam i Eva voze starim sportskim automobilom nakon ponovnog susreta,pijuckanja krvi u časama za aperitiv,i dijele drevna sjećanja na poznanike iz prošlosti. “Mary Shelley,kakva je bila”,pita Eva za Adamovu prijateljicu koja je napisala Frankeisteina. Zadovoljstvo i ekstaza ispunjavaju njegove oči dok odgovara:”Bila je ukusna”.

                                                      Paterson

      “Radije bih snimio film o tipu koji šeta svog psa,nego o kineskom caru”

Jarmusch nas ovaj put vodi na putovanje ulicama grada New Yerseya,u kojem je radnja filma smještena,i po kojem su i sam film,a i njegov glavni junak dobili ime.Glavni protagonista filma je Paterson (Adam Driver, za kojeg je vezana zanimljiva činjenica,a to je da je bio marinac vojske SAD-a,prije nego je postao glumac)kojeg je Driver odglumio sa spektakularnom pažnjom prema detaljima i onome što osjećamo kao iskreni afinitet.Paterson vozi gradski autobus po gradu Patersonu u New Yerseyu,koji je nekada bio industrijsko središte dok se njegova slava danas ogleda u tome što je bio tema modernističke američke pjesme pjesnika William Carlos Williamsa (koja je inspirisala i film),koji je bio i njegov dom.Jarmusch je provlačio kameru pored barova,picerija,fabrika i rijeke.Dok je snimao,primijetio je da New Yersey mnogo nalikuje Akronu u Ohio-u i da je u određenom smislu pri snimanju filma dolazio kući.Ovaj film možda je najjednostavnija i najosobnija Jarmuscheva priča i slika.To je priča o smirenom pjesniku,sklonom kontemplativnom razmišljanju,koji stvaranje i pisanje poezije stavlja u svoju svakodnevnicu.On je čovjek rutine,koji svako jutro ustaje, i ide na posao,pozvan svojom budilicom Casio retro dizajna.Laura, koju glumi Iranska glumica Golshifteh Farahani,njegova supruga,manje više je domaćica. Peče ukusne kolače,sumnjive pite za večeru,neizostavno je slatka,u potrazi je za novim zanimanjem,a njihovu malu kućicu ukrašava podebljanim crno-bijelim uzorcima.Osim funkcije muze,ona ipak nema puno veze sa svakodnevnicom svog supruga,koja je osim vožnje autobusa,posvećena poeziji.

U svoju urednu bilježnicu Paterson ispisuje pjesme,slaveći ono što su Nadrealisti nazivali ‘čudesnim u svakodnevnici’.Njegove pjesme dolaze sa mjesta kontemplativnog zadovoljstva i harmonije,gdje se Patersonov kruti i ponekad rigidni pristup životu,ljubavi i poslu čini namjerno dizajniranim da bi proizveo takvo stanje.Jarmusch stvara područje u kojem se može voditi ugodno i produktivno postojanje.I u ovom filmu imamo osjećaj međusobno ovisnih zupčanika,gdje su svi,čovjek,autobus,putnici,stalni posjetioci bara,uronjeni u poeziju.Svaki kadar ovog filma pokazuje nam ljepotu svakodnevnog,i nakon drugog gledanja film nam postaje zagonetniji.Film se osjeća kao onaj u kojem se ništa posebno ne događa (kao i mnogi drugi Jarmuschevi filmovi),a onda dolazi do galvanskog događaja koji je kod Jarmuscha uvijek potresan i komičan. A ono što se događa nakon toga je dirljivo i poučno.Uz čašu vina film će vas odvesti u vlastita metafizička,kontemplativno-meditativna  razmišljanja ,za koja inače kao moderni ljudi nemamo baš mnogo vremena,i ostaviti u izvrsnom raspoloženju.Jarmusch slavi misteriju života malog grada,sugerišući nam da poeziju možemo pronaći svuda oko nas,kako u velikim tako i u malim stvarima. ‘Udišem poeziju’,kaže lik kojeg Paterson sreće na kraju filma,dok obojica sjede i gledaju vodopade.I to je na kraju stvar o kojoj nam film govori.Uvjerenje da ako možemo proživjeti barem dio svog života udišući poeziju(i da poezija nije nužno samo verbalna stvar),pronalazeći ljepotu u svakodnevnim stvarima,koje obično ne primjećujemo,možemo obogatiti svoj život i učiniti ga cjelovitijim i vrijednijim.Jer,ima trenutaka kada se svijet doima sadržajno lijepim,kada izgleda kao da je neki skriveni smisao u predmetima iznenada odlučio da dođe do izražaja.I za sve one koji se odluče na promatranje,natprirodna stvarnost ističe sve skrivene osobine svog sadržaja.

I za kraj, poslušajte originalnu pjesmu Richarda Berry-a “Louie Louie” koja je ujedno soundtrack sa filma Coffe and Cigarettes,u izvedbi izvrsnog Iggy Popa

 

Priredio: Faruk T.