NIJE DAO DA SE SRUŠI MUNARA

Priča o munari ponornici iz Jablaničkog jezera i mujezinu koji ju je branio. Kad presuši jezero nadođu sjećanja i priče

Jablaničko jezero obično se svake godine u zimskom periodu prazni radi proizvodnje električne energije. Ovo čovjekovo jezero, stvoreno njegovim umom i radom, tada otkrije svoje tamno dno i ostatke onoga što je prije šezdeset godina, prilikom njegovog stvaranja, potopljeno. Mezarja, temelji kuća i džamija, magacina i ostaci stare austrougarske uskotračne pruge koji se ukažu ispod mulja i blata podsjećaju da je ova potopljena plodna dolina rijeke Neretve ne tako davno bila gusto naseljena. Ti prizori nakratko u medijima postanu atrakcija, umjetnicima inspiracija, a probude i nostalgiju kod onih koji se još sjećaju rodnog kraja iz kojeg su bespoštedno protjerani, a njihove kuće sravnjene sa zemljom. To su mještani današnjih Lisičića, Ostrošca, Ribića, Čelebića, Orahovice i okolnih sela.

U dolini Neretve, nizvodno od Konjica, sve je bilo srušeno i potopljeno osim jedne munare. Priču o misterioznoj munari koja viri iz Jablaničkog jezera prvi sam put čula još u djetinjstvu od nane Nure. Ona je porijeklom iz Glodnice, naselja blizu tadašnjeg trgovačkog i privrednog centra Ostrošca. Saznavši za to, kao djeca smo ronili do iznemoglosti, preplivavali jezero uzduž i poprijeko tražeći munaru o kojoj nam je pričala. Svake godine čekali smo ispuštanje jezera, hodali po blatu i mulju, ali bezuspješno.

Munaru nikada nismo pronašli, nismo čuli ni ezan, a s vremenom smo prestali vjerovati da je ikada i postojala. Nana je “preselila”, ali priča o munari ostala je živjeti kao daleka legenda koja me samo podsjećala na djetinjstvo. Otkrila sam je ponovo dvadeset godina nakon njene smrti, ovaj put ne kao legendu nego kao stvarnu priču koja simbolizira otpor stanovnika Lisičića potapanju ovog mjesta.

Sve je počelo u jesen 1946. godine, kada se u Jablanici okupilo trideset stručnjaka iz cijele Jugoslavije. Njihov zadatak bio je da razmotre dva projekta za izgradnju sistema hidrocentrala na Neretvi i Rami. Odlučeno je da se ovlada nepresušnim zelenim zlatom koje teče. Usvojen je projekt inženjera Jeroslava Černija prema kojem je trebalo izgraditi branu i stvoriti jezero od 400 miliona kubnih metara vode, dugo 30 km. Time je planirano potapanje plodne doline Neretve i gradića Ostrošca, te brojnih okolnih mjesta.

O kakvim je mjestima bilo riječ govori i činjenica da je Austro-Ugarska ulagala u privredu i poljoprivredu ovog kraja, a 1888. godine napravila i prugu koja je prvobitno išla iz Metkovića do Ostrošca. Radilo se o četirima plodnim poljima, ostrožačkom, ribićkom, lisičićkom i orahovičkom, na kojima je skoro sve uspijevalo, a posebno voće, žito i kukuruz. U knjigama se spominje i jablaničko vinogorje, u kojem je uspijevalo dvadeset vrsta grožđa. Bio je to bogat kraj u kojem su ljudi živjeli od svoga rada.
Uskoro je, nakon sastanka stručnjaka, počela izgradnja hidroelektrane u Jablanici.

Mještani potopljenih mjesta kažu da je rađanje jezera bilo bolno i da je podsjećalo na uništavanje. Na početku su na to gledali s nevjericom: “Zar da ovakvu Neretvu ukroti nekakva brana? Nisu vjerovali da je to moguće”, priča Hamdo Borić, mještanin današnjih Lisičića. Nadali su se da će Neretva, kad dođu velike kiše, odnijeti gradilište i branu i da će sve opet biti mirno kao i prije. Ali, brana je rasla.

Seli kuda znaš

Stiglo je naređenje. Morali su se iseliti i napustiti zavičaj.
Hamdo kaže da su i stoka i ljudi i žito, svi tovareni u ćirine vagone na željezničkoj stanici u centru nekadašnjih Lisičića. “Nije bilo duše koja nije plakala. Nije se znalo ko više vreči, ljudi ili goveda”, priča Hamdo.
Njegov rođak Hajrudin Sarajlić kaže da se potapanjem desio egzodus stanovništva. “Lisičići su staro naselje u kojem su ljudi živjeli još od neolita. S ciljem da se pokaže snaga tadašnjeg režima izmješteno je cjelokupno stanovništvo”, priča Hajrudin.

Izgledalo je kao da je rat bahnuo u mirnu dolinu rijeke. Da bi dno budućeg jezera bilo ravno, trebalo je sve ukloniti, svaku ogradu, svako drvo, svaku voćku i kuću.
“Nema nećeš. Ko neće, tuku ga i gone. Danas šljive obrali, a sutra ih počeli sjeći. Babo meni viče: ‘Ja ih sadio, ja ih nemam duše sjeć’”, kaže jedan mještanin Lisičića.

Obavljena je eksproprijacija zemljišta, ali ne na zadovoljavajući način. Jedan kvadratni metar koštao je dva dinara. Prema riječima mještana, za najbolji voćnjak nisi mogao kupiti ni šibicu.
Samo su u Lisičićima postojala tri mezarja, što pokazuje da je ovo nekada bilo veliko naselje. “Niko nije izmjestio mrtve. Kad su rahmetli predsjednika Aliju stranci pitali što ne bježi, poput drugih predsjednika država u ratu, odgovorio im je: ‘Ne mogu pobjeći zato što su mi groblja ovdje. Groblja deda, nana. A ljudi bez groblja isto su k’o i drvo kad ga izvadiš iz zemlje. Ono može živjeti dan-dva sa žilama i onda umre’”, kaže Hamdo.

“Ljudi su potapanje prihvatili s negodovanjem, ali kao u svim velikim državnim planovima, nisu se ništa pitali”, priča Hajrudin.
Jedan se pobunio
Jedini koji se usprotivio vlasti, a da za to znamo, bio je rahmetli dedo Avdo Sarajlić iz Lisičića. Priču o dedi ispričali su nam njegovi unuci Hajrudin i Hamdo.

Kada su predstavnici tadašnje vlasti 1953. godine došli da ruše njegovo selo, Avdo se nije pobunio zbog kuće i njive, nego zbog rušenja džamije u kojoj je bio mujezin i koju je održavao.
“Postoje arhivski snimci na kojima se vidi čovjek s brkovima kako skače na ćuskije i pajsere. Trči od jednog do drugog ćošeta džamije. To je naš dedo. A kad je vidio da im ništa ne može, on se fino popne na munaru i njima pameti dotekne”, priča Hamdo Borić, Avdin unuk.
“Govorio im je: ‘Đe ćeš rušiti džamiju, Božiju kuću?!’ I na snimku se vidi. Došli radnici, a on se ne boji, zamahuju na njih. Kad se popeo na munaru, nisu mogli nastaviti rušenje, a ne mogu mu prići. Nije ni njima odgovaralo da ruše munaru, jer, ako je sruše, ubit će čovjeka. Tako je minaret ostao. Milicija je dedu gađala kamenjem ne bi li sišao. On se nije dao. I onda su ga se okanili”, prepričava Hajrudin, Avdin unuk od njegovog najstarijeg sina.

U međuvremenu je voda nadolazila, baš kao što nadolazi ovih dana. Munara je ostala. Nekoliko godina nakon potapanja, njezin vrh virio je iz jezera, a čamci oko nje plovili. Sve dok se nije sama obrušila. “Kada je jezero odlazilo, prvo nam se ukazivala munara, a kad je dolazilo, posljednja je s rastom vode nestajala. To je godinama bilo tako”, kaže Hamdo i dodaje da se i ti prizori mogu vidjeti na arhivskim snimcima, u šta smo se i sami uvjerili na osnovu starih dokumentaraca o Jablaničkom jezeru.

Hajrudin je s dedom Avdom proveo djetinjstvo. Kaže da je bio poseban čovjek. “On o tome nikada nije govorio. To je i inače problem u Bošnjaka. Mnogo je neispričanih priča. Neke stvari o dedi saznao sam tek snimajući dokumentarac o potapanju Jablaničkog jezera prije nekoliko godina”, kaže Hajrudin.
U brdovitom području, s desne strane jezera, koje je nekad služilo kao ispaša za stoku, i na kojem su se nalazili vinograd