Mostarka sa privremenom adresom u EU Nada Šunjić – Zovko novu kolumnu posvetila je koroni koja joj je otvorila nove spoznaje

Iz laboratorija , ili sa šišmiša, nevažno je …Kina se činila predalekom , i podcijenili smo njenu namjeru da svugdje je dotekne . Dali su joj ime Korona . U ovo vrijeme prije godinu dana , brinuli smo neke svoje brige, spremali se za Božićne i Novogodišnje praznike , brojali kalorije da smršavimo koje kilo , kako bi mogli uvući se u onu svečanu Novogodišnju haljinu sa šljokicama . Bilo je važno pregurati zimu , dočekati rekordan broj turista koji se predviđao da će posjetiti Mostar, zaraditi dovoljno za nekoliko dana mora , jer pjesmom iz mladosti nošeni zapamtismo da :” More je provod …more su koke…more je izvor života, je li tako Moke ! “ . 
 
Nevolje su dio nas . Kroz njih spoznamo , kakvi smo . Kroz nevolje spoznamo ljude oko sebe . 
Neki će se pridružiti masi ogorčenih , a neki će se čuditi poput Malog Princa , neshvatljivom ponašanju odraslih . 
 
Podmuklo se ušetala u pluća ,  sada već pokojnika , i ušla u naš Grad. Bio je to tada, prvi oboljeli . 
Dok se on borio tada za zrak , jedan dio mase gnjevnih , šamarao ga kletvama i osudama jer se usudio oboljeti !  Zarazio se u Italiji…zarazila ga ljubavnica…krio da je bolestan …Itd . 
A kada je umro , umjesto suosjećanja , dobio je lavinu želja “ Neka je umro , tako mu i treba…” , i još svašta ružnog napisaše o njemu…
Jesam li ga poznavala ? Ne ! 
Nikada ga očima nisam vidjela ! 
Samo sam se pitala , kako je onima koji njegova su krv,kada oplakuju ga, dok masa se raduje njegovoj smrti .  Prije nego me poneki gnjevni dok ovo čitate , odlučite “ napasti”, zamislite kako bi bilo , kad bol vas razdire dok tijelo spušta se u samrtnu raku vama najmilijeg , da čujete aplauz i radost jer nije više živ . Jer zaslužio je da umre ! 
 
Kada je poslije ovog Prvog , umro Drugi , Treći , Petnaesti , Sedamdeset i šesti ….i svaki dan brojevi se nižu , prestale su se spominjati ljubavnice…skijališta…tajkuni…
Iza ovog Prvog kamenovanog, svaki slijedeći se žalio kada oboli …umre…i postalo je jasno da NISI KRIV ako zadesi te, iako prao si ruke, nosio masku , a opet podmukli virus pobjedi te… 
 
Posljednih dva mjeseca , nisam napisala kolumnu. A godinama ih pišem, i vi navikli da čitate ih , četvrtkom u jutro .  U srijedu večer , počela sam da pišem. Onda sam dobila poruku , da od Korone umro joj je i drugi brat. Dva brata, u razmaku od samo mjesec dana. Oba iz Mostara, od Korone umrli u razmaku od samo mjesec dana .  
Kod njihove sestre ovdje u Nizozemskoj bila sam na saučešću neki dan. Dočekala me sa suzama , a na natkasni je bila slika pokojnog brata i upaljena svijeća pored nje . Pokazala mi razglednicu , koju joj je iz Italije poslao prije skoro trideset godina “ Pozdrav najdražoj sestri od brata M , iz Italije “ . 
Ispratiti brata , oko dvadesetak godina mlađeg na Onaj svijet, tako na brzinu …temperatura…upala pluća…Kovid bolnica… i kraj, preteško je… 
I onda, za nepunih mjesec dana , drugi brat ista priča…temperatura, upala pluća , Kovid bolnica…kraj . 
A ja , sastavljam sebe od tuge pokidanu, i opet za dan dva na saučešće. Ovaj put , znam zateći ću istu natkasnu , samo na njoj ovaj put biće dvije slike…dvije upaljene svijeće…a suze su vjerujem presušile za dva brata…u samo mjesec dana…
 
Noseći u sebi plamićak svijeće kraj slike umrlog brata i rukopis s one razglednice iz Italije “ za najdražu sestru “ što drhtave ruke starice pokazaše mi , javiše mi za moju Dinu …
Četrdeset i pet joj godina , bez ikakvih kroničnih bolesti prije , temperatura…upala pluća…Kovid bolnica…kraj . Iza nje ostalo dvoje djece i muž. A iza nas dvije ostalo neispunjeno , da moram joj doći u Travnik , da zajedno ćemo posjetiti kuću Ive Andrića koja u njenom je komšiluku, i da ići ćemo na Vlašić , na uštipke sa sirom i tepsiju ispod sača…
 
Ona svijeća , s one natkasne , ostala mi zarobljena i u oku i u duši . Zaiskri ona i dobrim sjajem . Ne svijetle svijeće samo za one kojih nema , zaiskre one i za one izlječene , za ozdravljenje, za život..
Upala pluća, antibiotici dvadeset i kusur dana , poneki ožiljak na plućima kao trajna uspomena kako ga Trump naziva “ kineskog virusa” , ali na kraju ozdravljenje, život…
 
Za mene , godina je ovo spoznaje…
Godina je ovo kada umjesto sa jednom dragom Željkom neću se sresti iako smo se silno radovale jedna drugoj nakon toliko godina , nego ću je morati potražiti u Raštanima na groblju . Bila je boležljiva , ali je Korona dokrajčila . Virus je bio brži da uzme mi je , od mene kada dođem, da snažno zagrlim je…
 
Za mene, godina je ovo spoznaje…
Iskušenja…bol…razočarenja...uvrede, u meni samo još više rasplamsale onu svijeću sa natkasne. 
Svijeću suosjećanja za one kraj čijih slika su upaljene…
Svijeću nade , čiji titraji svijetle ozdravljenjem…
Svijeću smirenosti , za sve nedaće što nenajavljeno dođoše…
Svijeću oprosta za stvari neoprostive…I 
Svijeću Života , koja nikada ugasiti se neće… 
 
Piše :  Šunjić Zovko Nada
28. 11. 2020