Mještani sela Daljegošte su početkom rata bez ispaljenog metka napustili svoje kuće i prešli u Srbiju. Zamjena za Vozuću nije uspjela. Kuće su srušene. Nakon rata se nekoliko Bošnjaka vratilo i počelo iz početka

Prema riječima Živojina Jašića, koji je na početku rata bio jedan od komandanata srpske vojske oko Srebrenice među 600 Bošnjaka najviše je bilo djece, žena i staraca, koje je spasao od ratnog vihora.

– Moj cilj bio je da spasim ljude od rata i stradanja. Vojnici treba da ratuju, a žene i djeca treba da budu na sigurnom – objašnjava Živojin.

Da se njega pitalo, kaže on, spasio bi i više Bošnjaka, ali mnogi su više slušali svoje vođe, tako da su krenuli prema Srebrenici i Tuzli, a nisu željeli da idu put Srbije.

– Mnogi nisu vjerovali u moje iskrene namjere, pa je samo oko 600 Bošnjaka iz sela Mala i Velika Daljegošta krenulo put Drine. Nakon što su prešli granicu i ušli u Srbiju, sjeli su u autobuse i krenuli dalje u svijet – kazao je Jašić. U spasavanju bošnjačkog naroda iz sela Daljegošta Jašiću je pomogao i tadašnji komandant Teritorijalne odbrane Skelani, pokojni Marko Milanović.

– Nakon što smo otišli u selo i pronašli Edhema Omerovića, za koga smo znali da je glavni u selu i da se njegova riječ sluša, izložio sam mu plan da spasimo ljude mogućih barikada i svega drugog na putu do Srebrenice. Jednostavno sam im objasnio da Muslimani drže Srebrenicu, a Srbi Podrinje i Skelane, pa ako hoće, ja ću im obezbijediti slobodu – kazao je Jašić.

– Stao sam na vrh te muslimanske kolone. Svojim sam im životom garantovao da će bezbjedno preći skelanski most. Znam, bilo je opasno, bio sam izložen raznim pogledima mojih Srba, ali nisam htio da odustanem – priča Jašić. On kaže da je oko 40 Bošnjaka odustalo od pomoći Srbina, zbog čega su završili na ratištima, ali i izgubili život.

O rijetkom primjeru organizovanog izlaska velikog broja ljudi, bez ikakvog nasilja, pričao je Edhem Edo Omerović. Edo se, nakon rata, među prvima vratio u Daljegoštu gdje sa suprugom i danas živi uspješno baveći se stočarstvom. O tome svjedoče brojne medalje sa sajmova stoke. Prije rata je bio građevinski preduzetnik. O događajima iz marta i aprila 1992. u ovom kraju kaže: „Tradicija dobrih komšijskih odnosa i suživota ovdje ima dugu tradiciju. U atmosferi pred sami rat ovdje se i dalje osjećao miris mira. U Drugom svjetskom ratu muslimani i Srbi su spašavali i čuvali jedni druge. I mi i oni smo mislili da će tako biti i ovog puta, ako do rata dođe. Stanje se naglo mijenja nakon 17. aprila i prvih incidenata u opštini Srebrenica.”

„Milicija je osvanula u uniformama policije RS. Komandir Marko Milanović mi je poslao poruku da dođem u Skelane na razgovor jer smo se od prije poznavali. Priča je bila: vidiš kakvo je stanje, vodite računa da ne dođe do kakvih incidenta, jedan ispaljeni metak bi mogao izazvati sukobe velikih razmjera itd. Trajalo je to sve do 16. maja i našeg odlaska iz sela. Sedam dana prije toga, svakodnevno smo imali sastanke. Delegacija od nekoliko ljudi iz Daljegošte, na čijem sam bio čelu, uz garancije, već formiranih srpskih vlasti, silazila je u Skelane na pregovore i dogovore, koji su se mijenjali iz noći u noć. Komandant srpske odbrane je bio Živojin Jašić zvani Boban iz susjednog sela Crvica.”

„On je brinuo za našu bezbijednost, bili smo i ostali dobri prijatelji i nakon rata sve do njegove smrti. On je 15. maja sa još nekim ljudima bio ovdje u mojoj kući i zajedno smo gledali ono što se desilo u Tuzli. Pala je odluka da već sutradan krenemo i pokušamo proći jer je bio dogovor da izvršimo zamjenu sela sa Vozućom kod Lukavca. U automobilima i autobusima, sa ličnim stvarima i onim šta je ko mogao ponijeti, 16. maja 1992. godine u 15:00 sati više od 600 je prešlo most u Skelanima. Prihvatio nas je Crveni krst”, ispričao je prije par godina Edo Omerović.

Kada su prešli most u Skelanima, Daljegoštani autobusima dalje nastavljaju put kroz Srbiju. Dogovor je bio da svoja sela zamijene sa Srbima iz Vozuće kod Lukavca. Plan je propao nakon napada na kolonu JNA koja je izlazila iz Tuzle i Daljegoštani su se razišli. Neki su prešli ponovo iz Srbije u BiH u Loznici. Jedan dio njih je neko vrijeme boravio u prihvatnim centrima u Srbiji, a najveći dio je produžio za Makedoniju gdje je većina ostala do kraja rata. Edu sa porodicom najprije prihvata komšija iz susjednog sela Gajo Milosavljević koji je imao kuću i u tadašnjem Titovom Užicu, zatim sa članovima šire porodice, neko vrijeme biva kod sestre u Priboju i napokon i oni odlaze u Makedoniju.

Povratak u selo nikada nije zaživio u pravom smislu riječi. Dugo se dim vidio samo iz jedne kuće. I poslije rata selo je upamčeno po dobrim susjedskim odnosima. Primjer za to su bili Ševal Hodžić i Siniša Savić. Za njih život poslije rata nije bio ništa bolji, samo borba za goli opstanak, ovaj put ekonomski.