Bosanka, Amerikanka, Romkinja:mnogi ljudi žele Selmu Selman svrstati u jednu ili drugu kategoriju. Ali umjetnikov višeslojni i višeznačni identitet ne može se lako sažeti-niti se može kontrolirati njena kreativnost

To je trop (skupina jezičkih figura) čiji su korijeni duboko rasistički. Predugo gledajte u oči ciganke i ona će vas začarati. To je takođe i inspiracija za video performans Selme, ‘Ne gledaj u oči Ciganke’. Izvedba je samo jedan primjer pokrenute teme u Selminom djelu. Ona uzima stereotip o vlastitoj romskoj zajednici, dekonstruira ga, oduzima mu kontekst, i gura do krajnjih logičkih granica kako bi pokazala koliko je besmislen.

“Koristim umjetnost kao mehanizam za borbu protiv marginalizacije, za borbu protiv stereotipa”,kaže ona.

Rođena u Bihaću, na sjeveru BiH 1991 godine, Selman je diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Banja Luci i magistrirala na Univerzitetu Syracuse u New Yorku. Danas dijeli vrijeme između Evrope, Sjedinjenih država,i muzeja i galerija širom svijeta koji izlažu njena djela.

“Kada se predstavljam kažem da sam umjetnik romskog porijekla”,kaže Selma.Ali ona jasno stavlja do znanja da postoji velika razlika između toga,i toga da je isključivo označavaju kao ‘romski umjetnik’.

“Nemam romski mozak,romsko srce, ili romske ruke. Ne volim takve etikete u umjetnosti, i mislim da ne treba očekivati da se bavim određenim temama samo zato što sam Rom”,objašnjava ona. To je delikatna ravnoteža. Selman se ne odriče svog naslijeđa;naprotiv. U svojoj umjetnosti koristi i svoje lično i zajedničko iskustvo. Međutim neizbježno je da se ponekad isprepletu njena vlastita iskustva i stvarnost njene romske zajednice. Na primjer, metalna platna koja koristi za slikanje, izviru iz njenih sjećanja na to kako je pomagala ocu da razdvoji dijelove mehaničkih mašina na upotrebljive, i one koji se ne mogu popraviti:automobile,mašine za veš i druge kuhinjske uređaje.

“Otac bi me zamolio da mu pomognem u spašavanju pokvarenih mašina za pranje veša i frižidera. Neke od ovih mašina su bile toliko teške da smo otac i ja morali raditi zajedno kako bismo izvadili,razdvojili i spasili neke dijelove”, sjeća se ona. Sada Selman to znanje koristi u svojoj umjetnosti, rastavljajući stare automobile za promatrače u umjetničkim galerijama ili muzejima.

“Kada demontirate Mercedes u mom komšiluku, ono što je vrijedno su rezervni dijelovi koje dobijete. Ali kada to radite u galeriji,vrijednost je u procesu koji je označen kao umjetnost. Rezultati su, međutim, isti”, kaže ona. Nada se da će joj jednog dana ljubazni donator dati privatni avion, kako bi ga uništila. U međuvremenu, ona bira druge simboličke predmete. U izvedbi pod nazivom” Autoportret,demontira mašinu za pranje veša” u metaforičkoj pobuni protiv rodnih uloga.

“Izvedba uništava kućanski aparat koji je povezan sa porobljavanjem domaćica više od jednog vijeka”, kaže Selma.

“Pruža trenutak katarze u kojem umjetnik i gledatelj mogu ublažiti unutarnje napetosti koje ih istovremeno uništavaju i konstruiraju”.

Jasno je da se Selman ne smatra samo umjetnicom, već i aktivistkinjom.  “Umjetnost ne smatram samo ugodnom aktivnošću. Rekla bih da sav moj rad ima ugrađene aktivističke elemente .Mislim da umjetnost mora mijenjati i izazivati, a ne samo preispitivati stvari”, objašnjava ona. Ovakva djela umjetničkog aktivizma ponekad mogu izazvati kontroverzu.

Selman se pomokrila na područje koje je ranije bilo poznato kao Adolf-Hitler-Platz. Izvedba “I pissed on your land” potrajala je dvadesetak sekundi, a u nizu fotografija dokumentirao ga je Selmanov prijatelj.

“Ovo je djelo izazvalo toliko nesporazuma! Neki moji prijatelji, pa čak i profesori prestali su da razgovaraju sa mnom. Pogrešno su razumjeli moj rad”, vjeruje Selman. Kritičari su, rekla je, to doživjeli kao čin ocrnjivanja grada Wemara i Njemačke kulture. Selman tvrdi da je mokrenjem na ‘nacističko tlo’, gdje je Hitler i sam održao mnoge od svojih ranih govora, željela  skrenuti pažnju na genocid nad Romskim narodom tokom Trećeg Rajha i njegovo odgođeno priznavanje.

“Bez zemlje, Romi su bili maltretirani i njihove patnje nisu prepoznate do 1980-ih. To je užasna diskriminacija , i jedino što sam mogla u činiti,bilo je pišati po zemlji! Taj urin je spomenik patnji Roma i svim ostalim manjinskim žrtvama”, zaključuje Selman. Ali nisu sva Selmina kontroverzna djela povezana sa velikim javnim gestama. Većina toga čvrsto je vezana za njen lični ili porodični život.

“Za mene ne postoji stvarna razlika između privatnog života i umjetnosti. Kada se izražavam kroz svoju umjetnost,podijelim veliki dio sebe sa svojom publikom”.

U jednom takvom performansu, Selma doslovno  ‘kupuje slobodu’ od svoje porodice.

“U (nekim) romskim zajednicama na Balkanu,poput one u kojoj sam odrasla, maloljetni i dogovoreni brakovi prilično su česti. Romkinje se još uvijek udaju veoma mlade. Ljudi smatraju to jednostavno tradicijom i ne dovode u pitanje”, kaže ona. Njena majka,dvije sestre i mnogi njeni prijatelji, svi su bili udati kroz ugovorene brakove. Davanje novca roditeljima postalo je Selmin ekvivalent osiguranju vlastitog miraza ili kupnji vlastite ruke u braku, u pokušaju da se oslobodi tradicije.

Na Balkanu,gdje je patrijarhat još uvijek uglavnom norma, od žena se očekuje da se udaju, imaju muža,budu izdržavane, i imaju djecu” ,prisjeća se Selman.

“Moji roditelji nikada nisu vjerovali da ću uspjeti u životu ako se ne udam ,ako ne nađem muškarca koji će se brinuti o meni”. Problem je zaživio tokom Selminog kursa na MA, kad je iskopala i istražila korijene dječijih i ugovorenih brakova na Balkanu u Romskim zajednicama sve do 15 stoljeća. Romi su tada udavali svoje kćerke mlade kako bi ih zaštitili od okupacijskih turskih vojnika, koji bi ih silom odveli.

“Običaj dječijeg i ugovorenog braka pogrešno je pripisan romskoj tradiciji, a ne odbrambenoj strategiji u određenim historijskim okolnostima”, smatra Selma. Danas,objašnjava ona, glavni razlog dječijih brakova u romskim zajednicama nije kulturni već ekonomski.

“Moj otac je udao moju sestru, da bi kupio ženu za mog brata, i zbog toga što je mislio da će imati dobar život u bogatoj porodici”, objašnjava ona. U prvom dijelu projekta Selman je dokumentirala pregovore oko cijene s rodbinom, kao i snimanje članova svoje porodice na poslu i različitih hijerarhija unutar same porodice.

Drugi odjeljak prikazuje video zapise u kojima Selman prodaje svoje umjetnine,kosu i ulaznice za predstojeće performanse, kako bi prikupila novac potreban za kupovinu slobode. Umjetnik ostaje kao činjenica cjelokupnom iskustvu .Upitana kako se osjećala tokom procesa, odgovorila je: “Što se tu ima osjećati”? Morala sam to uraditi,morala sam početi da bi u budućnosti bilo više žena (poput mene) koje će se boriti za vlastitu slobodu”.

Iako je posao izazvao pometnju, Selma kaže da je na kraju njena porodica podržala njen projekt.

“Prvo zato što im je trebao novac, a drugo zato što su htjeli da postanem slavna”,kaže ona. Selma ostaje bliska sa svojom porodicom i kaže da je njena majka daleko veća umjetnica od nje.

“Mnogo sam naučila od nje. Dok sam odrastala,uvijek mi je govorila da ne budem poput nje. Imala je težak život, ali ne mislim o njoj kao o žrtvi,već kao o heroini”, objašnjava Selma. Za sada Selma nastavlja istraživati dualnost između ličnog i univerzalnog , između sebe i svoje zajednice i ostatka svijeta. Njen rad ‘Superpozicioni Intersekcionizam’ predstavlja seriju od 30 crteža, neki rađeni desnom rukom ,a neki lijevom. Selma kaže da ju je inspirisao fenomen kvantne superpozicije u fizici ili sposobnost jedne čestice da zauzme dva mjesta odjednom.

“Kada sam taj koncept prenijela na način na koji doživljavam svoje tijelo i identitet,ili identitete općenito,počela sam se igrati s idejom intersekcionalnosti.

“Odlučila sam stvoriti ova hibridna bića koja pokazuju višestruke identitete,otkrivajući fluidnost koja je ugrađena u njih”, objašnjava ona.Crteži izgledaju nadrealno,poput snova;više oblika tijela se tope i prelaze jedan u drugog. Nijedno predstavljeno stvorenje nije čisto muško ili žensko,crno ili bijelo.

U istoimenoj izvedbi Selman glumi u bokserskom meču, gdje je ona simultano i trener,sportista i protivnica.Udara se i brani.Napada se i obara.Ohrabruje se da ustane,i tako iznova i iznova Čitava predstava predstavlja živu verziju superpozicije tijela,identiteta i odnosa među njima.

“Ja nisam samo Romkinja, Bosanka, Amerikanka, žena.Ne želim odabrati jedan identitet, (jer) svi su istiniti. Mogu postati sve što situacija zahtijeva da postanem”.

Pogledajte isječke tri vezana performansa konceptualne umjetnice, nastali 2016.,2017., i 2019 godine (Autoportret I, II, III)