Sead šašivarević je nagrađivani fine-art pejsažni fotograf koji se uhvatio posla promocije sela lukomir koje je kako tvrdi jedinstveno u svijetu. organizovao je lukomirsku školu fotografije, a veliki je i borac za oćuvanje prirode
LikeStory: Seade, je li život bajka, kako često nazivate svoju lukomirsku priču?
Prije svega hvala Vam na interesovanju i prilici da podijelim jednu bajku sa Vašim čitateljima. Često spominjem termin “budan sanjati” i on je zapravo jako vezan za Vaše pitanje. U snovima u kojima živimo naše svakodnevnice, mi zapravo nismo budni. Usanjani duboko u njih mi nismo svjesni ni da sanjamo, već se poput lelujavog jesenjeg lista, napola potopljeni prepuštamo struji životne rijeke da nas valjuška na površini, često ljuti za svaki talas koji nas poklopi i cijele pokvasi.
Pri tome mi ne razumijemo niti prirodu lista niti struje. Ona nije niti ispravna niti pogrešna, ona je takva kakva jeste, jednostavno savršena. Buđenje u snu nastaje kad počnete prepoznavati to savršenstvo i neopisivu ljubav s kojom je sve stvoreno. Nažalost kad se probudite tad ne nastaje bajka, niti život postaje bajka. Tad se, na sreću, počne shvatati da je, dakle, život oduvijek bajka.
LikeStory: Na Vašim fotografijama i u videozapisima sve je kao bajka, je li to samo umjetnikova imaginacija?
Drago mi je da ih doživljavate bajkovitim. Svojim fotografijama, za razliku od fotografa koji prenose stvarnost jednog trenutka u vremenu, ja želim prenijeti doživljaj kroz vrijeme. Moje fotografije gotovo uvijek sadrže sve ono što sam ja doživio u nekoliko sati fotografiranja jednog, meni zanimljivog, kadra. Da pojasnim na primjeru zalaska sunca iznad Sarajeva. Neke od fotografija koje sam pravio su se sastojale od 15-tak do 20 fotografija urađenih sa istog mjesta u vremenskom rasponu od nekoliko sati. Za tih nekoliko sati ja sam doživio prekrasan zalazak sunca, posmatrao zaljubljeni par na klupi kraj Vijećnice, okom ispratio jato ptica koje je razigrano preletjelo Miljacku i zamišljeno proučavao izvijanje bjeličastih dimova iz baščaršijskih ćevabdžinica.
Onda, pred mrak, nastupi plavi sat i svjetla grada i sarajevskih domova počnu da se pale. To je sasvim drugačiji doživljaj od dnevnog. Često se uhvatim kako dugo razmišljam o tome, kakve li sve sudbine kriju ta svjetla. Sve to čini moj lični doživljaj, u konkretnom primjeru zalaska sunca iznad Sarajeva, i uzimajući po dio od svakog od nabrojanih elemenata ja sačinjavam jednu fotografiju. Nastavno na to, ona u odgovoru na Vaše pitanje, jeste realnost interpretirana ličnim doživljajem.
LikeStory: Vaša fotografija Vijećnice je izazvala veliki interes, da li je danas ta fotografija draža od mostarske laste’
Fotografija Baščaršije sa krova Vijećnice je napravljena u februaru 2020-te godine, za potrebe Monografije o Sarajevu koja uskoro treba vidjeti svjetlo dana. Sudjelovanje u tako jednom važnom historijskom dokumentu uz najbolje BiH i inostrane fotografe, je za mene velika čast. Zalazak sunca kojem sam tad svjedočio iznad Sarajeva je bio spektakularan i izuzetno sam sretan da sam imao priliku da ga za potrebe takvog projekta zabilježim. Mostar s druge strane smatram jednim od najljepših gradova na svijetu a Mostare, odnosno skakače smatram izuzetno hrabrim čuvarima jedne viševjekovne tradicije. U kontekstu bilježenja te tradicije, mostarska lasta mi je jednako draga kao i fotografija Baščaršije. Volio bih kada bi se u budućnosti prelazak preko Starog Mosta počeo naplaćivati i novac od prihoda ulagao u očuvanje te tradicije i obnovu Mostara.
LikeStory: Zašto lukomirska škola fotografije?
Pružen na obroncima Bjelašnice Lukomir je sa starim kamenim kućama i štalama sa crvenim krovovima zaista bajkovit. To posljednje bosanskohercegovačko selo, kako ga doživljavam i nazivam, je prepuno divnih iskrenih ljudi, karaktera izvana izvajanih surovim okolnostima života, a iznutra ipak neukaljanih i čistih.
U njemu se još uvijek njeguje tradicija bjelašničkih sela, sa ponosom nose nošnje i izvode stada ovaca na ispašu. To je već sada jedinstveno u ovom dijelu svijeta. Povod za Lukomirsku ljetnu školu fotografije je motiviran mojom nezasitosti Lukomirom i željom da svu ljepotu koju ja vidim u njemu pokažem velikom broju ljudi. Pri tome ja sam se vodio sa nekoliko ciljeva, a to su promovirati ga u BiH i svijetu kao jedinstvenu turističku destinaciju, pomoći u podizanju kvalitete života njegovih stanovnika te paralelno s tim raditi na njegovom očuvanju. Iskustva 50-tak ljudi koliko je okupila škola u 5 grupa tokom jula i avgusta je sjajan i mislim smo zajedno sa vrijednim Amelom i Sanjinom, iz domaćinstva Natura AS Lukomir i agencije Visit Konjic, udarili temelje za jednu dugoročno uspješnu priču.
LikeStpry: Može li se živjeti od fotografisanja ljepota?
Ne, ali se može ljepše živjeti.
LikeStory Kako je nastala priča sa Sony-em, kako je biti njihov ambasador?
Priča sa Sony-ijem je započela 2013-te godine, kada je Sony izbacio prvi full-frame mirrorless (bezogledalni) fotoaparat na svijetu. Obzirom da volim tehnologiju i da dosta čitam o tome, to je za mene već tada značilo revoluciju u svijetu digitalne fotografije. Poznavajući istoriju Sony-ijevog ulaska u svijet digitalne fotografije, baziranu na temeljima koje su udarile Konika I Minolta, te činjenicu da je Sony najveći svjetski proizvođač digitalnih senzora, ja nisam imao sumnje u uspjeh nove tehnologije. Neke od prednosti su na početku bile portabilnost, adaptilnost te superiorni Sonyjevi senzori. Izbacivanje ogledala iz fotoaparata je praktično dozvolilo smanjenje fotoaparata koji su postali preglomazni, zatim umanjilo razdaljinu između objektiva i senzora omogućavajući time da se sa jedne strane smanje objektivi, te sa druge strane oni naprave mnogo oštrijim. Pored toga uklanjanje ogledala je omogućilo adaptaciju bilo kojeg ikada proizvedenog objektiva na Sony. To je meni, koji sam fotografirao starim analognim aparatima i imao desetine starih objektiva dalo priliku da im ponovo udahnem život. Tako je zapravo i počela priča sa Sonyijem, mojom kupovinom prvog bezogledalnog Sony fotoaparata u Bosni i Hercegovini.
Neke kolege fotografi su smatrali da pravim veliku pogrešku. Da sam bio u pravu se unazad nekoliko godina pokazalo tačnim, pa su u prošloj i ovoj godini svi veliki proizvođači fotoaparata izbacili svoje verzije bezogledalnih aparata i najavili potpuno posvećenje toj tehnologiji u budućem razvoju. Naravno Sony je sa tehnologijom i iskustvom u posljednih 7 godina daleko odmakao i biće ga teško sustići. U tih 7 godina ja sam imao priliku upoznati cijeli Sony BiH tim, koji je vođen sjajnim ljudima uvijek otvorenim za inovativne i pozitivne priče. Tako su prepoznali i Lukomirsku ljetnu školu fotografije i podržali je na način da su za polaznike koji nisu imali svoju kameru osigurali nekoliko svojih najboljih fotoaparata i objektiva zadnje generacije. Sve moje fotografije Lukomira i velikog broja učesnika Ljetne škole su upravo napravljene Sony-ijevim kamerama. I na tome sam im jako zahvalan. Biti Sony-ijev ambasador meni predstavlja veliku čast, a s druge strane i veliku odgovornost, jer pored fotografskih jedan Sony-ijev ambasador treba da ima i ljudske kvalitete i bude primjeran član društva.
LikeStory: Fotografija je za mnoge dokument, ali danas se sve više obrađuje, mijenja li to stvarnost?
Već smo o tome pričali gore. Pojam obrade je širok. Postoje žanrovi kao što su press, dokumentarna i street fotografija kod kojih nije dozvoljena izmjena zabilježene autentičnosti trenutka. Kod ostalih fotografija koje nisu takmičarske ili su unutar tzv. “creative edit-a”, to po meni nije bitno, i ja lično podstičem unikatnost i kreativnost svakog pojedinca da na sebi svojstven način prezentira doživljaj koji je imao. U mojim obradama, osim par izuzetaka jedne serije koju sam nazvao “zvjezdana prašina”, ja se držim pravila da izmjene radim samo sa elementima koji su nastali sa istog mjesta u, kako sam prije naveo, određenom vremenskom intervalu, u kojem sam fotografirao jedan kadar.
LikeStory: Šta je najljepše u BiH?
Kao Banjalučanin koji je proveo Tom Sawyer-ovsko djetinjstvo na Vrbasu, mostarski zet i neko ko se afirmirao, živi u, i smatra Sarajevo jednim od najljepših gradova na svijetu, ja sebe smatram istinskim Bosancem I Hercegovcem i volim svaki pedalj naše zemlje, našu tradiciju, kulturu i naše ljude. Imamo tako lijepu zemlju i mislim da smo je sticajem okolnosti po pitanju zabrana putovanja, konačno počeli otkrivati. Moja je iskrena želja da se tim otkrivanjem podigne I svijest o potrebi očuvanja njenih prirodnih ljepota. Ono što smo, osim par izuzetaka, izgubili jeste vjera da se nešto može promjeniti na bolje. Međutim svako od nas je u prilici da nešto uradi po tom pitanju. Počnimo sa ne ostavljanjem smeća iza sebe. U ovom trenutku se vodi žestoka borba za očuvanje naših planinskih rijeka, na kojima je planirana izgradnja hiljade mini-hidro centrala. Umjetnici širom regiona su uz par pravih boraca za bolje sutra naše djece, ustali i zajedničkom porukom poslali jedno jasno NE nepromišljenom uništavanju našeg i sutra najvećeg bogatstva koje možemo ostaviti našoj djeci u amanet. Neka to bude naša prva zajednička pobjeda.
LikeStory: Koji su budući planovi, čime ćete nas iznenaditi?
… mislim da ću Vas iznenaditi…no, ne kvarimo to još…
